(prije nove epidemije)
Strpljivost kao vrlina?
Prije ne nego da, barem u ovo vrijeme pandemije u kojoj je ona jednostavno nepromišljena pasivnost usred jada i bijede koje se moglo izbjeći.
Pandemija je zapravo od početka - test strpljivosti.
Čekati na specijalistički pregled, čekati na WC-papir ispred shopping centra, zaštitne maske ispred ljekarne, čekati na brzi PCR-test, čekati na obiteljska okupljanja... samo da prođu „naredna dva tjedna“.
Sve skupa pomalo podsjeća na Marshmallow test, jer je taj eksperiment postao metafora koliko je strpljenje nužnost za uspjeh. Koliko je važna sama sposobnost odgađanja vlastitih potreba zbog uspješnijeg života.
U ovom slučaju – preživljavanja.
Strpljenju i izdržljivosti je nužno potreban razvidan cilj.
Vizija ispunjenja i olakšanja.
Trenutno smo svi skupa u tunelu, a netko je povukao kočnicu u vlaku koji je stao. Antivakseri ne vide u toj pat situaciji problem, i time je razvidnost svjetla na kraju tunela još nedostižnija.
Čekanje Godota Vladimiru i Estragonu bi bilo upitno bez naznake njegova mogućeg sutrašnjeg dolaska.
Čekati u redu dok kupac ispred vas ćaska s blagajnicom je možda u redu pola minute-minutu, ako ste velikodušni i svije, ali pola sata bi sigurno prelilo svaku granicu strpljivosti.
U svakodnevnici neki još trebaju vremena za razmisliti o cijepljenju, a račun u konačnici plaćamo svi.
Ovdje je idealno uočiti razliku između tolerancije i strpljenja: može se nešto tolerirati (i na duže vrijeme) o čemu se misli kako može biti i drugačije, dok ne budete uvučeni u to. Kad idiotizam drugih bude povezan s vlastitom sudbinom (vrtnje u krug s pandemijom), tada tolerancija opada i dolazi vrijeme ispita strpljivosti.
U različitim situacijama.
Jedini mogući pojedinačni izlaz za veću podnošljivost bio bi - percipirati kočne sile kao silu prirode, kao „Božju volu“ , sudbinu ili kao sociološku i političku neizbježnost. Ali to ne bi bilo strpljenje, nego fatalizam i rezignacija, od kojih je nestrpljivost svakako poželjnija.