Čitanje prve i druge knjige trilogije "Banket u blitvi" je, jednostavno rečeno, krležijansko propovijedanje istine.
I samo istine, o blatom isprljanim cipelama ne tako davnih kmetova, danas samo poltronskih kmečala, koji
podvijanjem umnog, moralnog i stvarnog repa, kupuju miran san i pun želudac.
Kreža je prva dva toma napisao 1935-1938, Evropa se upravo temeljito pripremala za fašizam. Njemu
su već 1939 izdavali sabrana djela, ali su ih onda 1941, zajedno sa hrpama drugih drugačije mislećih,
sve spalili. Hrvatska tadašnjih -ića i -imovića, djedova današnjih još većih 'rvata za koje ne treba sumnjati
po kojoj strani puške bi veselo mahali repom da ta opet pukne, nije trebala takve kao Mirek, jer im je on
preglasno govorio-ba, pisao!- da su govna, u hrvatskopovijesnom a i vlastitobiografskom smislu.
Oni koji ne vole ili nisu voljeli Krležu upravo su u tome vidjeli najveći problem s njegovom literarnom osobom:
istina boli.
Ni kasniji, YU mediokriteti, sa svojim još svježe blatnjavim cokulama i ramenom jakim od bacanja
kamena mu nisu bili ni do gležnjeva: njega se i danas čita s guštom, a njih se više nitko ne sjeća, bili oni
političari ili manje-više nebitni pisarčići ili novinarska potrošna roba, koje, poznato je, kupiš za špricer.
Na sličnu temu je i citat iz razgovora sa S. Lemom na koji sam naišao, koji je jednom krajem 1960-tih rekao da
"više ne može čitati lokalne literarne časopise jer mu djeluju kao diskusije crva o tome da u govnu u kojem
sjede ima nekoliko boljih mjesta, zauzetih od strane snalažljivijih crva.". Sličnu misao je izrekao drugi poljski
pisac, Marian Brandys: "razumijem probleme izdavaštva i cenzure. Ne da se sjediti u govnima i pjevati."
Ah, davni su to bili dani kad je literatura imala veliko početno slovo i izražavala umne, a ne samo probavne i
financijske nemire pisaca.
Mala regresija na trenutno stanje ne toliko literature, dobrih pisaca ima i previše, nego izdavaštva, opći ukus
se ipak, paradoksalno, srozao. Koliko vidim u izlogu lokalne knjižare, kvaliteta zdravstva je nisko i ovdje, pa
su ljudi na samopomoći...polako se bumo vratili na sušene žablje krake u prahu i pero iz krila ...šišmiša, hehe?...
dobro, ajde, svrake, ubrano oko ponoći kad je pun mjesec: