volim što te vidim na svoj način i nije važno u kojem trenutku dana sve nevidjeno postaje sasvim blizu, što tisuće niti vezuje vrijeme
da bi se rasplele jer, u vremenu kad su mogle biti jača spona, rukama si me volio ne misleći na neko sljedeće sutra.
i tako jedan kraj uvijek postaje početak : oboje nas smo shvatili prošlost poput zalogaja kojega jednostavno moraš progutati.
I nastaviti novim danom u zaboravu onog od jučer.
Zapravo, ja sam tvoj zaborav