Marketing
Gdje san postaje stvarnost ili pileća jetrica u zagrljaju pancete na bidermajeru kraljice Sisi
Ima već podosta da sam pisao o poštaru Ferdinandu Chevalu (balada o intrinzičnim motivacijama). U međuvremenu je šminkerćić Nils Tavernier snimio film o mister postmanu, film prepun Maks Varburgovih mokrih snova, telegrafske poezije kraljice Sisi (oh, tanka turpijice u mom srcu!), Titanije Valdorfske (oh, Uranusu moj!) te u konačnosti nepotkupljivosti umjetnika svjetskog glasa Radovana Ivšića (Édition Maintenant!)...
I dok sam u u jacuzziju nabrajao majstore naivne, organske, oniričke i imaginarne arhitekture propustio sam pomenuti – oh me ou me – čovjeka po imenu Rodia i njegove tornjeve u Wattsu. Nuestro Pueblo ili ti Naš Grad, tim je nazivom Rodia krstio svoje djelo.
Simon Sabato Rodia doša je u Watts 1921. godine. Rodia (42) bija je tada u braku s trećom ženom Mirandom Lee Cooper zvanom Lily Boucher koja je volila jesti fileke i piti cuvée. Rodia je svega par mjeseci nakon što se doselija započeja rad na svojoj umjetničkoj viziji.
Iduće 33 godine on će svaki svoj slobodan trenutak zidati tornjeve, tornjeve koji su ujedno i najvša građevina koju je neki čovik sam podiga. Najviši od njih 17, iznosi 30 metri.
Rodiini tornjevi u predgrađu L.A. –ja izdigli su se se ka spomenik istrajnoj čudnovatosti, benignoj ludosti, božjoj providnosti, zero waste filozofiji, ljudskom duhu, žilavom tilu, tubitku i odvažnim inventorima: Galijeju, Kolumbu, Koperniku i Denisu Rodmanu mlađem.
U svom činu činjenja Rodia nije posegao za suvremenim strojevima i napravama; sve je izradija tradicionalnim ručnim alatima: zidarske žlice, špahtle, gletalice, čekići, dlijeta i sl. Nije koristija čak niti skele.
Materijali od kojih je gradija bili su gotovo sve šta je naša a moglo je poslužit: čelične žice, žičice, bolnički kreveti, dilovi auta…
Površinu tornjeva prekrija je mozaikom od (lomnih) keramičkih pločica lokanih kompanija kao što su Malibu Potteries i Batchelder, ali i keramičkim posuđen tvrtke Fiesta, Harlequin i najvjerojatnije Bauer and Metlox. Tu je i raznog staklovinja,boca, školjiki…
Kako je iznenada započea tako je i iznennada sta: jednog lipog dana 1955. godine odložija je alate i posve neekonomskim činom vlasništvo nad nekretninom prepustija susidu Tyronu Martinezu. „Ćao, mili“, reka je i pojurija da uvati prvi bus za Sjevernu Kaliforniju. Tija je bit bliže familiji svoje sestre. I nikada wiše se nije wratija u Watts.
Nedugo zatim, oglasile su se gradske vlasti. Ustvrdile su da su Rodiine strukture statički nesigurne i da sav taj junk ima da se ruši! Pobunila se cila umjetnička zajednica L.A.-ja. KULTURNI ŠTIT zahtjeva je da se potkrijepe tvrdnje o ugrozi građana slama. Natjerane na akciju gradske vlasti podvrgle su konstrukciju testu: svaki toranj opterećen je s 4535,9237 kila vučne sile. Niti jedan od njih nije se ni mrdnija. Grad je stornira odluku o rušenju i iduće godine započele su turističke ture.
Rodini lik moremo nać na coveru osmog albuma Beatlesa Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band. To je čovik u profilu, tik do Boba Dylana.
Jann Haworth i Peter Blake, autori covera, objasnili su zašto su ga stavili ondje:
„Dakle, sidili smo na zidiću, pili pivo i pitali se tko su katalizatori mjene? Ne popularne osobe ka Vlatka Pokos ili Borna Rajić, ili celebrities ala dupetasta Kim Kardashian i mišićavi Dwayne Johnson, već ljudi koji zbilja izazivlju društvo, koji ga transformiraju. I tako smo nakeljili Sama“, govori Jann.
„Al pazi ovo“, nadovezuje se Peter „ prije neki dan dođe ti nama dopis Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova di nas proziva da smo na cover stavili previše muških. Prema Nacionalnom planu za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2016. do 2022. godine to mora da se menja. I ništa, mi se ispričamo, ka ono bili smo mladi, ludi, nesvjesni, ispravit ćemo to. Uzmemo sizors i cap – cap, počnemo jednačiti po spolu: ode Rodia vanka, ode Sri Yukteswar Giri, ode Brando, ode crni mag Aleister Crowley, ode lepi Tony Curtis, ode Stan Laurel a za njim i Tyrone Power, pa ode ionako već zaboravljeni Stephen Crane (tko danas čita Crvenu medalju za hrabrost ili Otvoren čamac), ode iz današnje perspektive zapravo posve nebitan HC Westermann… Nova verzija covera sada sadrži točno 29 utjecajnih muškaraca i jednako toliko žena. (Prilog:“ Jefferson Statue Will Be Removed From N.Y.C. Council Chambers.“) O tempora, o mores!
Ali Rodia nije jedini nadahnuti luđak u Amerika, on ima i svoju luđačku subraću, poput Leonard Knighta koji je svojeručno, sred pustinje, sagradio Salvation Mountain.
Grešan do jaja i preko mjere, Leonard je jedne škrte godine zavapio za pomoć Božju. Bog ga je čuja i pomilova ga.
S Kristom u srcu Leonard je započea graditi Planinu Spasa. Gradija ju je skoro trideset godina. Podiza ju od ćerpića, od starih traktorski guma, od automobilskih dijelova, od naplavljenih stabala, odbačene drvene građe... Gradio je poput vrijednog dabra, oslikava je brojne murale, ispisiva biblijske poruke… Opitura je čak i Galilejsko more u podnožju planine, da, isto ono jezero po kojem je Đizus hoda po vodi… Sve je to rezultiralo vrlo specifičnim izrazom autsajderske umjetnosti, jednim kršćansko-hipijevskim uratkom što je proglašen Nacionalnim blagom SAD-a, baš kao i Mount Rushmore.
„ Ako želiš istrajati na svom putu, želja mora doticati iz srca.“
Kada smo već kod grandioznih razmjera, zna li tko kako napreduje The Crazy Horse Memorial?
Drugi Rodiin subrat je Harvey Fite. Njegov Opus 40, monumentalno je djelo pejzažne umjetnosti. Samodiscipliniran, plavim kamenom pločao je svoj nonprofit properti bivšeg kamenoloma u blizini Woodstocka, NY, skoro pa četrdeset godina. Bono Vox je na prijemu kraljice Sisi (oh, tanka turpijice u mom srcu!), izjavio: „Harvey Fite je faking jebeno svjedočanstvo kakve čudesne i totalno krejzi stvari ljudi mogu napraviti, kuš ono ne!“
Postoji ideja duhovnog prijenosa. George Harrison je duboko vjerovao da se nakon raspada benda duh Beatlesa uselio u MontyPythonovce. David Linch, američki redatelj naklonjen istočnjačkoj duhovnoj tradiciji, praktikant transcendentalne meditacije, također vjeruje u ideju duhovnog prijenosa.
Ali što bi zapravo trebala podrazumijevati sintagma duhovni prijenos? Prema Te Deumu Ambroziju Bužimskom duhovni prijenos je prihvaćanje duhovnih atributa druge osobe, moći, slave, misli, emocija ili statusa. Izvor može biti od Boga, čovjeka ili đavla i/ili njegovih domaćina.
Prema spekulacijama Jonakina Wricka Mahayane, Rodiin duh se 1965. godine preselio u tijelo Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwassera (kada Kišni Dan Postane Tamno-šaren Poteći će Će Čovjek Stotinu Voda), austrijskog slikara, grafičara i arhitekta.
Iste je godine Hudnry prvi put promijenio svoje ime.
U intervju za Architectural Record Hunderwasser o tome je rekao sljedeće:
„Svakom novom životnom etapom čovjek bi trebao da promjeni ime jer to naprosto nije više isti čovjek, razumijete?“
Slažem se, jer jedno malo, naslijeđeno, nametnuto i još k tome nezasluženo građansko ime nikako ne može pokriti sav totalitet našeg bića. Fiksni, usidreni jednodimenzionalni identitet potpuno je simplificirano zapadnjačkog poimanje čovjeka. Današnji zapadnjak je običan homo eonomicus, okrljašteno jednodimenzionalno sebecentrirano uskosebično perfektno-racionalno materijalističko biće kojemu je pojam metafizičkog egzistencijalizma i cjelovite stvarnosti stran kao brkati vanzemaljci iz Alpha Centauri.
„Zaoblimo rubove jer ravne linije su đavolje oružje „, uzviknuo je Hundrik davne 1966. godine i zafitiljio kriglu piva u zid bečke zalogajnice. (Citirano iz Mouldiness Manifesto Against Rationalism In Architecture)
„Jebo pravi kut i slobodne zidare“, uzviknuo sam ja i također lansirao kriglu o zid. (Citirano iz The Right to a Third Skin)
Zatim se Hudry počeo razodijevati te je posve nag otrčao niz ulicu izbacujući parole:
„DOLJE STERILNI RED MREŽE! KRIVULJA ILI SMRT! BACIMO BOMBU U SMRADNA USTA STANDARDIZACIJE! DOLJE PITAGOREJCI! DOLJE ROZENKROJCERI!“
…
Nakon što sam se dobro nasapunao, istrljao i isprao, pojeo sam dva pečena jaja i sišao u podrum.
Iz rosfrajne bačve natočio sam si Syrah. Tada sam zamijetio da se zemljani pod podiže kao da odispod put želi prokopati gigantska krtica. Pričekao sam da vidim što će se dogoditi. Nakon minute-dvije iz rupe je izvirila Profesorica. Izvukla se van i otresla zemlju s epoleta.
„Čujem da laprdaš o Rodii“, rekla je prezirno.
„Je, govorim o Rodiji, ali prdio – govorio, ista je stvar“, odvratio sam.
„Slušaj, ako govoriš o Rodii moraš spomenuti i Kurta Schwittersa, autora MerzBaua, prethodničkog dijela ambijentalne umjetnosti.“
„Oh, ne zar i njega! Dobronamjerni čitatelj posve će popizdeti.“
„Kurt Schwitters je tijekom devet godina, točnije od 1924-33 godine, u svojoj kući u Hannoveru kreirao prostor nesvakidašnjeg izgleda. Ta „katedrala“ od otpadaka bila je za Schwittersa „ otvorena plastika“ koju je gradio, prepravljao i mijenjao onako kako je u okolišu pronalazio predmete za gradnju. Ali svaki slučajno nađen predmet, običan, svagdašnji, dobropoznat, otrcan, postajao je drugačiji samo zato jer je na drugačiji način viđen. Tako je u smanjenim razmjerima, od podruma do trećeg kata, nastao čitav jedan prostorni svijet, s mnogostrukim simbolskim i metaforičkim značenjima. „
„Tumačenje je u mozgu promatrača“, rekao sam nonšalantno i otpio guc Syraha. „Ali kada se već razbacujemo imenima, evo Raymond Isidore i njegov Maison Picassiette također mora biti pomenut.“
„Prihvaćam kolega, no ipak BERNARD RUDOFSKY! Rudofsky je započeo sa otkrivanjem arhitekture „bez pedigrea“, anonimne, spontane, domorodačke, komunitarne, ruralne i gradske arhitekture slobodnih oblika.“
„Rudofski nije ništa otkrio, on je sa svojom taksonomskom sklonošću naprosto uperio kameru u smjeru vernakularne arhitekture. Ali da, vernakularna arhitektura – arhitektura bez arhitekata - ima svojih čari: te primitivne nastambe, drvene hižice, izbice od ćerpiča, ti kažunčići i pastirski stanovi, zavičajne obiteljske kamene kuće, rezultati mnogih pokušaja i pogreški prožete su ljudskim duhom na koji danas gledamo s nostalgijom. Dok miršemo vlastiti prdac čini nam se da živimo život posljednjih ljudi na planetu. Homo Sapiensa su mašinizirani transhumanisti-bilijuneri već proglasili zastarjelim bićem, civilizacijskim otpatkom, degradiranim i deklasiranim Dalitom sutrašnjice.
Ovdje moram digresirati: Profesorice, je li vam poznato da je Diane Keaton, krajem prošle godine izdala knjigu The House That Pinterest Built [Kuća koju je sagradio Pinterest]. Svoj dom je projektirala bez ijednog arhitekta, pukim kolažiranjem, odnosno kopiranjem (i/ili rekonstruiranjem) i kompiliranjem fotografija brojnih interijera i detalja koje je pronašla na Pinterestu. Akumulacijom na ovaj način odabranih elemenata nastala je kuća-hibrid koja svakako plijeni pažnju, bar u formi knjige i fotografije. Fotogenično plus fotogenično rezultira – fotogeničnim.“
„Nije mi poznato, zauzeta sam pisanjem zbirke autobiografskih tekstova. Upravo opisujem svoj susret sa najvećim švicarskim umjetnikom, Max Billom. No, to što spominješ, to arhitektonsko kolažiranje, to su notorne bedastoće… „
„Ovdje moram digresirati drugi put: prošli tjedan našao sam se u Osijeku. Svanulo je krasno sunčano jutro i ja sam odlučio prošetati gradom. Prošao sam Europskom Avenijom u smjeru Tvrđe. Pažljivo sam promotrio secesijske zgrade. Da sam ostao dan duže pogledao bih premijeru Dine u Uraniji. Pred kućom s krokodilima pripalio sam lulu.
Komparativno sam evocirao peštanski Art Nouveau. On mi je oduvijek bio draži od njemačkog Jugendstila ili bečke secesije (u lijevom kutu Otto Wagner, u desnom kao izazivač kutu Adolf Loos ).
Iznenadna pomisao: Goetheanum Rudolpha Steinera i nije toliko autentična arhitektura kakvom se na prvi pogled doima…
Može li se reći da je Goetheanum svojom masivnošću utjecao na Le Corbusiera i njegov Notre-Dame-du-Haut u Ronchampu? Može, ali jednako tako može se ustvrditi i da je Hitlerov Atlantski zid također poslužio kao inspiracija za pomenutu crkvu, što je potpuni nonsens. A kada smo već pri Atlantskom zidu, vojna arhitektura je nešto o čemu bi nas dvoje trebali ozbiljno porazgovarati.
Vidite, 2005. godine otišao sam u Bordeaux i tamo posjetio BETASOM, negdašnju njemačku podmorničku U-boat bazu, zbilja impresivno zdanje, danas prenamijenjeno u prostor za kulturna događanja.
Slična ali grandioznija podmornička baza također postoji i u Brestu. Građani su je nakon završetka rata pokušali sravniti sa zemljom. Nisu uspjeli. Kompleks je bio prevelik i prečvrst za njihovu frustraciju. Zdanje je bilo tu da ostane i trajno podsjeća na kukavni poraz Francuske u drugom svjetskom ratu.
I dok su BETASOM, kao turističkom atrakcijom, odzvanjali zvuci Hydenovog Kasera, ja sam u centru za sluh začuo kreštavi glas Karl Dönitza. Autoritativno je diktirao bakin recept za Schwarzwälder Kirschtorte. To je u meni pokrenulo primarne mehanizme: osjetio sam snažan poriv za razmnožavanjem i tipično balkanski stisnuo moju dragu francuskinju za njeno lokal-patriotsko normandijsko keltsko dupe…
„Kriste kolega, vi ste tako asocijativni, ali pokušajmo se ipak držati teme: dakle osječka secesija!“
„Mmm da, osječka je secesija u većini primjera vjerna konvencionalnoj konstrukciji, centralnoj kompoziciji i klasičnoj raspodjeli prostora interijera. Ali za razliku od neoklasicizma secesija je u svakoj zemlji različita u dekoraciji fasade i unutrašnjosti zgrade. Ona koristi motive iz flore i faune podneblja stilizirajući ih često do apstrakcije. U Osijeku je ta dekoracija u malteru i štukomalteru obilno korištena u motivima slavonskih polja i voda. Ukrase kao i razne zanimljive maske i glave na
fasadama većinom je izvela firma osječkog obrtnika Anshaua…“
(nastavit će se neće)
Post je objavljen 19.11.2021. u 16:45 sati.
