Trebam Te, Isuse moj,
više nego zemlja sunce,
da u pogledu Tvom pronađem mir,
za dušu umornu, srce ranjeno.
Trebam Te, Isuse moj,
više nego pustinja kapi kiše,
da na usnama Tvojim iščitam utjehu,
za svaku bol, suzu prolivenu.
Trebam Te, Isuse moj,
više od zraka koji udišem,
da u zagrljaju Tvom osjetim toplinu,
za uplakane oči, urezanu samoću.
Trebam Te, Isuse moj,
više no more povoljan vjetar,
da u tišini Tvojoj oćutim spokoj,
za teške dane, olujne noći.
I slutim Te, Isuse moj,
u iskrenom osmijehu nevinog djeteta,
u žarkoj toplini dječjeg pogleda.
Slutim Te, Isuse moj,
u tihom dašku jutarnjeg povjetarca,
u malenoj vjeverici, što me sa stabla gleda.
Osjećam Te, Isuse moj,
u cvrkutu ptice, svakog dana,
šapućeš mi riječi ohrabrenja,
za ruku me vodiš i podižeš,
kad ni puzati više ne znam.
Hvala Ti, Isuse moj,
za dar života i oči što gledaju svjetlo svijeta,
za svako jutro, svaki dan, kakav god da bio.
Hvala Ti, Isuse moj,
za radost, sreću, suzu, bol i tugu,
hvala Ti što mi pomažeš nositi križ,
neumorno mi održavaš nadu
i darivaš ljubav Svoju.