Stalno slušam kako nam je sudstvo loše, kako ga treba poboljšati, kako je neefikasno, kako je sporo ......
Bilo je takvo prije ulaska u EU i danas je takvo.
A zna se da bez efikasnog i dobro organiziranog sudstva nema pravne države, odnosno u državi gdje je sudstvo loše bujaju nezakonite radnje.
No, očito je kako te i takve radnje pogoduju onima koji dolaze na vlast, jer mogu činiti što žele uz vrlo malu vjerojatnost da će ih za činjenje protuzakonitih radnji netko kazniti.
Moje osobno iskustvo sa sudovima srećom nije bogato. Izbjegavao sam sve vrste sudskih sporova, a ako sam u kojem i sudjelovao, bilo je to kao svjedok ili opunomoćenik, a ne kao stranka u sporu.
No, moji bliži rođaci nisu bili te sreće, pa još i dan danas vuku sudske repove u imovinskim sporovima gdje je sporna imovina već davno u rukama drugih vlasnika.
Ne želim više pisati o tim slučajevima jer od toga ionako nikakve koristi. Mogu se samo navući neku tužbu na vrat, jer uvijek se netko "prepozna" i bude povrijeđen i eto temelja za tužbu.
Razlog pisanja ovog bloga je logično razmišljanje zašto je ustvari sve tako?
Pustimo sa strane osobe koje se spore i dohvatimo se njihovih opunomoćenika tj odvjetnika.
Jedan moj nekadašnji školski kolega završio je pravo i radi kao odvjetnik. Ima svoju odvjetnički ured za građanstvo ali radi i za neka poduzeća.
Kada sam ga htio angažirati za spor ( spor je pokrenut prije gotovo dvadeset godina i još traje ), kao kolega iz gimnazije objasnio mi je po kojem sistemu rade odvjetnici
.
Oni savjesni, kojima je stalo do ugleda nikada ili vrlo rijetko će preuzeti slučaj za kojeg nisu sigurni da će ga dobiti. Ti odvjetnici si mogu priuštiti luksuz pa dogovoriti plaćanje usluga po principu postotka. Primjer, 3 % od dosuđene odštete.
No, ima i onih koji ipak radije naplaćuju prema odvjetničkim tarifama, koje nisu fiksne ali imaju određeni
minimum. I na taj minimum mogu odobriti određeni popust.
Oni ostali, kojima je uglavnom svejedno da li će dobiti spor ili ne, prihvaćaju sve ponuđeno i naplaćuju prema tarifama. Oni uglavnom ne daju popuste na usluge, no uvijek su spremni povećati tarife i davati klijentima savjete koji idu prema što dužem suđenju.
Ako odvjetnik preuzme slučaji i dogovori postotno plaćanje, tada klijent može biti siguran da odvjetnik ima poštene namjere glede dobivanja spora, te da će uložiti sve napore da spor završi u najkraćem vremenskom roku.
Što je spor prije gotov to će prije naplatiti svoje usluge.
No, ako odvjetnik preuzme slučaj ali naplaćuje prema tarifama i to za svaku radnju posebno, tada bez obzira da li je odvjetnik savjestan ili nije, klijent ne može nikada biti siguran da li će se odvjetnik zaista truditi da spor bude što prije gotov ili neće.
Čak što više, što će spor trajati duže to će sumnja u odvjetnikov trud biti veća. Naime, zašto bi se odvjetnik trudio završiti spor što prije kada mu po svakoj radnji na konto sjedne novac od klijenta.
Što duži spor, više radnji pa i više novaca.
Suci su posebna priča.
Ima savjesnih sudaca koji se trude da sporovi traju što kraće, a presude budu zaista donesene prema priloženim dokazima ali i uz njegovo iskustvo iz ranijih sporova.
A ima i onih drugih koji sude prema nekim drugim kriterijima i uopće se ne trude završiti sporove u što kraćem roku, jer što je spor duži, veća je vjerojatnost da bi neka strana u sporu mogla dodatno stimulirati njihov rad. Takvi suci donose odluke, ne prema dokazima već prema vanjskim utjecajima ili trenutnom raspoloženju ili prema tome kako ih se dojmilo svjedočenje svjedoka u postupku.
I upravo takvi suci ruše ugled cijelog sudstva, no za to uglavnom nisu kažnjeni ili ako budu bit će to samo premještaj u neki manji grad gdje će nastaviti sa svojim načinom suđenja.
A za to je kriv sustav u sudstvu, koji očito ne kontrolira što i kako rade pojedini suci. Da postoji neka nezavisna skupina ljudi s velikim ovlastima, koja bi nadzirala rad svih sudaca i kažnjavala one koji ne sude prema dokazima već prema vlastitom raspoloženju, tada bi ti suci ili prestali biti suci ili počeli svoj posao raditi onako kako se od njih očekuje ili kako Zakoni i pravilnici uvjetuju.
I tada bi sporovi trajali mnogo kraće.
Ali takva radna skupina očito ne postoji pa suci presuđuju prema svojoj savjesti, a to često puta bude van svakog zdravog razuma, bez ikakvog dokaza ili logike.
I onda se čudimo da klijenti sumnjaju kako su ti i takvi suci podmićeni.
I onda se čudimo da nam je sudstvo na takvim niskim granama glede percepcije obićnog puka!
Kako je moguće da sudac u prvostupanjskom postupku donese jednu presudu, u drugostupanjskom postupku ta presuda bude odbaćena i dosuđena druga u korist druge strane, a onda na Vrhovnom sudu i ta presuda bude odbaćena i donesena neka treća?
Da li zbog loše odluke sudac prvostupanjskog suda bude dobio neke sankcije, negativne bodove ili će mu se odbiti od plaće? Da li će sudac drugostupanjskog suda dobiti neku kaznu i što ako EU Sud za Ljudska prava odbaci odluku Vrhovnog suda? Hoće li suci Vrhovnog suda zbog toga dobiti neke sankcije?
Odgovor na sva ta pitanja je - NEĆE -
I zbog toga nam je sudstvo takvo kakvo jest.
I na kraju jedan primjer kako se to radi u našem sudstvu.
(To mi je kazao jedan bivši poznanik, koji je također odvjetnik. Neću spominjati imena jer ne želim zbog ovog posta završiti na sudu )
Dakle, spor, kojeg je on preuzeo prebačen je iz Zagreba u jedan manji grad u okolici. Predmet je dobio sudac koji je zbog nesavjenog rada, sporosti i sklonosti "vanjskim utjecajima" iz Zagreba završio u tom gradu. A kako je dotični pred mirovinom, nisu ga htijeli nečasno otpustiti, već su ga prebacili u taj grad gdje će raditi do mirovine.
I sada stranke u sporu mogu očekivati da će presuda biti poštena? Možeš si misliti!
Post je objavljen 14.10.2021. u 08:41 sati.