Osvrti
Kažu da se ne treba osvrtati. Pogotovo ne na prošlost. Jer prošlost ne možemo popraviti, zar ne? Čemu onda osvrtanje i lamentiranje za prošlošću? Ali ja ne mogu, a da se ne osvrćem i razmišljam o prošlosti, iako sam oduvijek govorio kako nam je Priroda usadila oči ispod čela, da gledamo naprijed, u budućnost. Ali eto, ponekad si dozvolim trenutak slabosti. Priznajem i to, kako takvih trenutaka ima sve više i više. Starim. Popuštam.
I sada se osvrćem i prisjećam prošlosti, dok sjedim i namačem stopala u toploj vodi u koju sam ubacio šaku krupne kuhinjske soli. Desnom mi nogom pulsiraju bolovi, od tabana pa sve do kuka. Upravo sam istrčao dvanaest kilometara i počeo pomišljati kako moram prestati sa time. Prestati sasvim trčati, ukoliko ne želim postati invalid.
Mrštim se zbog bolova i prisjećam opaske svog prijatelja sa kojim sam trčao kad sam mu se jednom prilikom požalio na bol u nozi.
- I mene sve češće bole noge - rekao mi je sa tužnim osmjehom, a oči mu potamnile. - Jebe nas godina proizvodnje.
- Jebena nemoć! - bijesno sam odrezao. - Trebao sam crknuti prije nekoliko godina, kad sam bio u naponu snage.
- Možda ...
- Ne možda! - bjesnio sam i dalje. - Nego sigurno! Zar ne bi to bila lijepa smrt? Dotrčim na vrh vražjeg brda i baš kad počnem sretno skakutati slaveći pobjedu, strefi me pumpica i samo se skljokam.
- Romantičaru - rekao je moj prijatelj usporavajući ionako sporo trčkaranje. - Ugasiti ćeš se tiho. Nećeš otići sa praskom, kao što priželjkuješ.
- Upravo me to i ljuti! - rekao sam i počeo se smijati: odjednom mi je postalo smiješno naše uzajamno jadanje.
- Tako treba - rekao je moj prijatelj. - Smijati se. Nikad plakati!
- Znaš - odgovorio sam mu prekidajući trčkaranje: dosta je bilo, sedam smo kilometara već prešli u laganom i ujednačenom ritmu - dok još nisam ni pomišljao kako ću uspjeti vratiti se na stazu, jedan mi je poznanik rekao zanimljivu stvar.
- Što ti je rekao? - upitao je otresajući ruke. - Da te se toliko dojmilo?
- Vozili smo se u kombiju i noga me boljela i mislio sam kako nikad više neću moći trčati. Prolazili smo Prelukom i ja mu rekao kako sam nekada sa lakoćom znao trčao do Preluke i nazad do kuće. Iz puke zabave. A to iznosi oko dvadeset kilometara, kao što znaš.
- Znam - potvrdio je on. - I sve je asfalt i vozila oko tebe. Teško za trčanje.
- Onda mi nije bilo - rekao sam. - Pa, kad sam mu to spomenuo, on me pogledao i rekao neka budem sretan što sam to uopće nekada i mogao. Jer koliko ljudi ima, a da nikad nisu ... shvaćaš?
- Shvaćam - rekao je moj prijatelj.
- Možda mi sve to krivo doživljavamo? Možda bi zbilja trebali biti sretni što jesmo trčali! Zbilja trčali. I to dobro trčali! A još uvijek možemo laganicom tabanati preko sat vremena. Što baš i nisu u stanju i mnogo mlađi od nas.
- Tvoj je poznanik pravu - složio se moj prijatelj. - Sve smo krivo postavili. Pa ne možemo vječno trčati, je li? Mora se odraziti na nas. Na naše zdravlje. Eto, tvoje stopalo ... a kod mene koljeno. Kažu da bol mudri ljudi shvaćaju kao opomenu. Zašto je mi pod svaku cijenu želimo pobijediti? I trčimo sa bolovima i usprkos bolovima. Jesmo li glupi? Ili ludi? Ako nismo, što smo i kakvi smo?
- Mi smo mazohisti - odgovorio sam i nasmijao se. - Svi govore to za nas dugoprugaše. Ali više nećemo biti mazohisti, je li?
Malo sam žalio samog sebe tog dana njegujući stopala, dok su mi se u mislima odvijali kilometri koje sam pretrčao.
I onda, na blogu, ugledam ne komentar moje priče, već rečenicu- molbu: "Molim da se javite na mail ..."
Iako mi je mail bio sasvim nepoznat, javio sam se odmah i već nakon nekoliko minuta dobijem odgovor.
"Moje je ime ... i jedan sam od organizatora "Trke Uljanika" u Puli koja se održava svake godine i čiji ste učesnik i vi bili. Pronašli smo vašu priču na blogu ... pa vas molimo za dozvolu da jedan dio vaše priče, onaj koji se same trke tiče, objavimo u našem godišnjem biltenu".
Smješkao sam se čitajući ovo i bilo mi neobično drago. Eto, i moje je ime upisano u trkačke knjige, još uvijek nisam sasvim zaboravljen, potonuo u daleku prošlost, u zaborav. Naravno da sam dozvolio objavljivanje dijela moje priče i bilo mi drago što će priču o trčanju mnogi trkači moći pročitati.
"Biti će mi drago", odgovorio sam. "Ali vas lijepo molim, ako je moguće da mi pošaljete bilten u kojem će dio priče biti tiskan. Za uspomenu".
"Zahvaljujemo na odobrenju", stigao je mail-odgovor za koji trenutak. "Poslati ćemo vam ne samo bilten, već i majicu sa ovogodišnje trke. Hvala i pozdrav".
Vrući me val sreće preplavio. Ipak je mnogo toga ostalo nakon svih onih kilometara. Ponekad, ali samo ponekad, dobro je osvrnuti se. I što je najvažnije, s osmijehom, bez žaljenja.
Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 08.10.2021. u 18:32 sati.