Pregled posta

"Plamen sveće" M. Jovanovića

U više navrata sam pisao o "mom omiljenom srpskom piscu" Milanu Jovanoviću. Autor, koji začudo ne živi u drugoj
prijestolnici svih Srba, Štokholmu, nego Munchenu, koji ispunjava istu ulogu za Hrvate, ostaje vjeran povijesnoj
tematici i u svom novom romanu "Plamen sveće" bavi se trinaestovječnom sitno-vlastelinskom porodicom Toljenović
i njihovom usponom-i naravno, padom-sve što se digne, jednom i padne. Na Balkanu je taj pad obično s treskom. Od ponositih
zdanja

obično ostane prah i pepeo, ili u najboljem slučaju kamen, kao što je bilo i u ovoj priči. Ne treba ići daleko, i u našem latinskom
svijetu se crkve "oslikavalo" kožama na živo oderanim s tijela poražene kršćanske sabraće, samostane se pljačkalo, redovnice
u najboljem slučaju samo milostivo ubijalo. Ove fotografije su sa mjesta jednog od naših domaćih poprišta sličnih događaja iz tog
vremena:

Materijala je, isprepletenog sa spletkama na Nemanjićevskom dvoru kraljeva Dragutina i Milutina, i u školi kraljice majke
Jelene, dovoljno za dva-tri romana, a možda i koju sapunsku operu za TV u rane poslijepodnevne sate. U prethodnim
romanima, posebno u "Teodora", je detaljno razradio povijesni okvir koji ga, očito, najviše privlači, i u najnovijem romanu
ga je razvio dalje. Svi uobičajeni likovi su tu, otac vlastelin, manje-više nesposobni sinovi i njihove gramzive žene (koliko
silikona i botoxa bi danas tamo pošlo!), mladić koji preuzima kormilo slučajem, pohotne starije udane žene ili udovice,
vidarica iz šume, crkveni velikodostojnici povijesti isprepletenih sa onim vladarskima. Pomalo kao Sienkiewicz, poljski pisac
koji je za slične romane povijesne tematike dobio Nobelicu za književnost. Kič, ali dobro informirani kič, slika jednog davnog
vremena. Iskrivljena, naravno, ali sve je to ljudski. Mit je ljudska potreba, inače sve postane isprazno, kratkotrajno, blijedo.

Radnja romana mi se u jednom momentu činila kao šahovska ploča pa sam čak mogao poglavlja označiti sa "razmještaj
figura", "šah", i "mat". Radnja se čini predvidivom, ali Jovanović se potrudio da ne bude tako: osnovna nit, umiješanost u
krvnu osvetu albanskih porodica, na kraju se okrenula protiv Toljenovića. A znamo kako to ideje u balkanskim brdima, brutalno,
vrlo brutalno, sve u ime krsta-ovaj je, naravno, isto sa jednog od stratišta nevinog puka, samo iz novijih vremena:

Umiješanost Mletačke politike i simpatične učenice majstora slikarstva koji ju uči slikati pravoslavne ikone, unosi crkvenu
tematiku u roman i dalje od pravoslavnih eparhija. Jovanović je majstor zanata što se tiče pravoslavne tematike, piše kao
da je izbjegli monah sa Atosa, a ne svjetovni čovjek. Krst ili križ, na isto rabu božjem dođe, on i tako bude uvijek na gubitku,
kako bi rekao Meša Selimović, uz njih dodajući polumjesec. Sve su to samo ljudske iluzije.

Ovaj križ je za pamćenje ne stratišta, nego nedavne tragedije s vatrom, ali svejedno je u kom stoljeću ste ako vas i vaše
zadesi tragedija:

Preporučam "Plamen sveće" za poučnu i boguugodnu lektiru i vježbanje ćirilice.

Post je objavljen 26.09.2021. u 11:37 sati.