u zamci prijelaznih razdoblja mjesto prestaje
da bi se otvorilo, ne umanjilo,
to još ne znaš.
ne znaš da ćemo (iz)držati i suprotne strane i
pokoju suvišnu brazdu kojom voda prodire preko
stranputica, ne i nas,
vidiš, nikako ne preko ovako nepostojećih nas,
i pričat ćeš, ja ne,
svlačit ću ti kradom riječ po riječ kako bi te
zrcalo izdalo duboko kasnije,
ostaviti sve ovo razotkriveno pogledu
tek sekundu dublje od onoga što voda
može prepoznati.
Laura, naravno, nije šutjela kroz tekst, netko
je izvan njega
gubio i razum i glas i mirio se s podvalama
nadolazećih poplava,
grad je tonuo.
što li sam ono lomila u čekanju na taj grad,
pitat ćeš se,
koga sam nazvala pripitomljenim dok si ti, evo,
lagala sebe da si kopija neke davno
zaboravljene poplave na mojim cestama...
nego, toliko (me) malo znaš.
O obrisima njezinog lica noću,
o epitetima i nebulozama i odgodama i
glupim pitanjima,
pa i o svim onim površnim dijalozima...
i pjesnici posrnu.
________________________
(na hrvatskom jeziku):
Post je objavljen 21.09.2021. u 15:53 sati.