Marketing
Ovaj je dan tek počeo
Pred dan jeseni, odnosno posljednji dan ljeta, uvukla sam se u njega budeći se iz sna u kojem su mi pokušali darivati,
crvene satenske papuče, ali uzalud, bile su premale 36,50, baš tako je pisalo.
Pokušala sam ih nataknuti iz neke vrste pristojnosti, no, one ne odgovaraju na moje stopalo,
nekako mi je bilo i drago, nisu mi se svidjele, ne previše.
Boje moje posteljine su sada žuta, narančasta i crvena, uvodim toplinu u tamnine.
Izvukla sam se iz kreveta, vrlo dobro raspoložena, pa sam zahvalila svemiru i izvoru, što imam sebe i samo sebe.
Napravila sam kavu, i u pola jedan krenula sam na plažu.
Za mene, samo za mene, (nakon što sam skočila na glavu sa svjetionika, pa otplivala natrag do obale, pa
dok sam se u plićaku raspravljala s morskim ježevima), odjednom se začuo Tedijev glas, Bože, iz kafića koji je na
samoj plaži u kojem više nema ni gostiju i koji čeka kraj tjedna da bi se zatvorio...
Odjednom Tedi piva :
Pismo moja, pismo Dalmacije,
Uveja bi da mi tebe nije,
Ti si moja radost i lipota,
Zlatna nota - i kapja života!
Koja vjerojatnost, koja vjerojatnost, ponavljala sam samoj sebi kao molitvu, mogla sam stići ranije, mogla sam stići kasnije, pa onda ne bi...
I smijem se i radujem i znam, sve se slaže kao što se uvijek slažu komadići vitraja.
Koja divna čarolija.
I vraćajući se tako bosa, uskom kaletom, odjednom me zaustavi susjeda Dragica i kaže mi :
Lutko, molim te možeš li mi otvoriti tablete? Kako da ne?! Kako da ne?! Odgovaram.
Pita me kada sam došla, i to mi na trenutak probode srce, razmišljam što da joj odgovorim, shvaćam da je demencija na pomolu,
pa nježno kažem : tu sam vam ja dugo, dugo, ali niste me baš vidjeli, nismo se puno puta srele,
pogledam na trenutak paniku u njenim očima, ali umirim je nježnom riječi i sve je dobro, sve je ponovno dobro,
uspjele smo nekako uploviti u mirnu luku razgovora, iako se na tren zacrnilo i zapuhalo.
Rekla sam joj na odlasku, obići ću vas, svakako, ako ste sami, nema vam sina, zar ne?!
Nema, nema do petka.
Odlično, pomišljam, jer taj je čovjek grub i silovit...Provjeriti ću vas, jeste li dobro?!
I odjurim poput vihora u svoj dom, moram u butigu, moram jesti kasni doručak, ili još kasniji ručak, nadam se da se neće protegnuti do kasne večere...
Pa onda možda, možda opet ponešto napisati.
Život je tek počeo, ovaj je dan tek počeo, pomišljam i govorim na glas, dok se prisjećam očiju muškarca iz mog sna, koji me promatra, dok odlazim, odlazim negdje gdje ne pripadam nikome...
Post je objavljen 21.09.2021. u 13:57 sati.