Ovo je nemoguće. Ja sam nemoguća. Svaka sekunda svakog dana je nemoguća. Svaki udah svake te sekunde je nevjerojatan. I svaki san bez zraka je neočekivan. Srušila sam sve i jedan most do sebe i zaboravila sve okolne puteve. Razgovora više nema. Dijalektika je mrtva. I dok sjedim sad ovdje bijesna jer ne uspijevam naći niti jednu jedinu riječ koju bih nazvala svojom, postajem gorko svjesna toga da nema nikoga tko bi me uzeo za ruku i dovukao do mog početka. Još jednog. Sama sam. Odabirom takva. Gdje su sad sve one duše koje su me slušale? Nisam razgovarala sa njima. Gdje su sve one ruke koje su me pridržavale? Nisam ih trebala. Gdje su oči koje su me vidjele? Bila sam im samo slika.
Nije da mi treba.
Ali danas, danas je napokon bio dan u kojem sam osjetila da se mičem. Po prvi put nakon toliko godina, bila sam između svega. Nakon mjeseci bolesti, nemoći, sa slomljenim tijelom odbijajući slom živaca, ustala sam. I krenula. I otišla. Samo jedan korak u nepoznatom smjeru, u potpuno poznatoj okolini, sa potpuno poznatom kožom na sebi. I ništa više neće biti isto nakon današnjeg dana. Ništa.
I rado bi to podijelila.
Sa sobom. Sa svima. Kad bih samo našla riječi s kojima bih se sprijateljila.
Post je objavljen 18.09.2021. u 23:00 sati.