Jedne večeri, dosta kasno, primijeti neki siromašni seljak, na putu kući sa tržnice, da nema kod sebe svog molitvenika. Tada, usred šume, raspukne mu se kotač kola na dva dijela. I bio je vrlo žalostan da taj dan završava, a da nije izrekao svoje omiljene molitve. Molio je: 'Gospodine, učinio sam nešto šašavo, jutros rano sam izašao iz kuće a da nisam uzeo svoj molitvenik, a pamćenje mi je tako loše, da ne znam ni jednu molitvu na pamet. I zato ću ovo učiniti: Sasvim polagano ću izrecitirati cijelu abecedu pet puta, i ti, koji poznaš sve molitve, možeš slova tako složiti da možeš napraviti molitve kojih se ja ne mogu sjetiti.' I Gospodin reče anđelu: 'Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je najljepša jer dolazi iz jednostavnog i iskrenog srca.' (Anthony de Mello)