Marketing
Stena
Zadnjih sam godina bila zavoljela jesen.
Ljetni bi odmor napunio baterije, nove školske godine donosile su neke nove početke.
Onda je jedne jeseni umrla mama bez da smo se uspjeli oprostiti.
I tako sada jesen ne voim zbog mame, zimu zbog tate, proljeće i ljeto iz nekih sličnih razloga.
Rodno mjesto postalo je tek jedna velika rana koju more ne može isprati kao nekada sve one ubode ježinca ili opekline od moruzgve.
Od rodnoga je mjesta ionako ostalo praktički ništa osim ono malo starog grada pa su sada glavni highlight dvije betonske marine a prvo što se vidi na ulazu u mjesto nije Zvonik, kao nekada, nego švapski Lidl.
No ionako se moje malo rodno mjesto oduvijek ložilo na krive ljude pa je tako oduvijek fokusirano na prvog bana pučanina koji je u njemu rodjen da bi pisao o Turcima na štokavštini umjesto na njegovog manje poznatog nećaka koji je svoje rodno mjesto, kakvo bilo da bilo, toliko volio da je o njemu na čakavštini pisao crtice slične onima Marka Twaina (Meni posebno dragu onu o sllipiću koji je do doma u priči nekih tadašnjih klinaca postao debeo kao šaka i dug tri metra). I koji je želio biti sahranjen na ulazu u gradsko groblje iako je umro daleko od doma, u Berlinu.
Neću sada o tome kako mu želju o zadnjem počivalištu nisu ispoštovali kako je on želio, da počiva na mjestu prekrivanom dračom. Divljom biljkom koja raste praktički iz kamena, prkoseći buri i suši. Netko je valjda zaključio kako se ne pristoji posaditi divlju biljku na ulazu u groblje, koje ionako nije mjesto ispunjavanja zadnjih želja pokojnika već mjesto za ispiranje loše savjesti onih koji za njima ostanu.
Davnih dana sam odlučila da kada jednom umrem, żelim da moj pepel prosipaju s jedne stijene u rodnom kraju. Stijene s koje bi stari svake nedjelje bacio tor oko ponoći, pa rano ujutro otišao u ribolov. Kad bih se nedjeljom ujuteo probudila, na brzinu bi nešto podoručkovala i krenula pridružiti se tati.
Tako bi nas dvoje sjedili na toj stjeni, puno ne govoreći, bacajući svatko svoju ješku a prvi ulovljeni luben je do doma dobio barem kilo i pol na vagi kao onaj slipić iz Crtice na dužini.
Ove sam godine slikala to mjesto, kako me u slučaju slučaja, nikad se ne zna, ne bace u more negdje bez veze, na nečijim tudjim stijenama, kao što književniku iz moga kraja na grobu ne raste drača koju je tako volio pa ma kako bodljikava bila.
Va dihe mora san te iskala
va dihe, va dihe, va dihe mora
Pul posteji s'i još držimo tvoje sliki
i vero te zamenit' nikad neće niki
s'aki od nas za te suzu baš spusti
kada za vičerun sednemo sami nas tri
Post je objavljen 24.09.2021. u 18:09 sati.