Godišnji se bliži kraju.
Budem li se ikada bavila politikom i kandidirala na nekim izborima u program ću uvesti zabranu zadnjih dana godišnjeg.
Možda bi zapravo bilo dovoljno zabraniti godišnje odmore duže od dva tjedna.
Pogotovo u godini kad se nadoknadjuje skoro dvije godine prisilnog pritvora.
Pa se onda pokušava uloviti sve ono što mjesecima nije bilo dostupno i dozvoljeno.
Kao na primjer ući na bazen medju prvim posjetiocima i imati ga barem desetak minuta samo za sebe.
Bolja polovica danas je u Zagrebu, sastaje se sa nekim svojim "stripašima" s kojima izmjenjuje Zlatne i nezlatne serije. Hobi meni potpuno nerazumljiv. Nikada neću shvatiti tu mušku potrebu po skupljanjem nekakvih kolekcija i trofeja, bile to žene, modli autića, stripovi ili lajkovi obožavateljica lika i djela dotičnog. No, dok se ja mogu na miru otapati po termama dva tri debilna stripa s ocjenom 5 (ma što to značilo - a znači da je strip dobro očuvan i nepročitan - mislim kakvu vrijednost ima nešto što služi čitanju a ne smije se čitati da se ne vidi da se čitalo?!) koja će danas dovući neće me ubiti.
Godišnji je ovaj puta protekao aktivnije nego inače. Tjedan dana sa nećakinjom u Mošćeničkoj dragi
kako bi bili bliže Kantridi
da ne propustimo treninge Ženskog nogometnog kluba Rijeka
koji baš i nisu zajebancija, ipak mala igra u prvoj ligi i po riječima trenera trebala bi jednoga dana zaigrati u reprezentaciji.
(Sad kad nema više ponosnog tate mora se teta hvaliti)
Slike iz Mošćeničke drage razmišljam poslati Karlu Lauterbachu i ministru Spahnu, mislim da bi ih zdrmala tri infarkta da vide kako se Hrvatska drži mjera protiv corone.
Tko ju ovdje ne dobije ni neće,
bio cijepljen, necijepljen, preboljen ili testiran.
Kad smo već kod dvojice spomenutih koji će nas od slijedećeg tjedna opet jebavati mjerama na koje sam u tri tjedna što Hrvatske a što Slovenije zaboravila može onda i prilog s koncerta Crvene jabuke koji bi se u Njemačkoj održavao pod maskama i uz publiku stjeranu u torove kao ovce
kao i prilog iz prepunjenih Termi Čatež za dozivanje nervnog kraha Karla Lauterbacha.
I tako, jedan je post previše za sva mjesta na kojima smo se zadnjih tjedana motali pa će ići u nastavcima da čitatelji ne polome nokte skrolajući.
A i mene zove nova tura lijenog namakanja koju treba iskoristiti i napuniti baterije za mjesece novih iznenadjenja koja nam već sprema spomenuti dvojac.
Ili što bi rekao njemački kabaretist Helge Schneider:
Sommer, Sonne, Kaktus
No more come nach Haus
Sommer, Sonne Kaktus
Ja-ja, der Holiday is noch nich' aus
Sommer, Sonne, Kaktus
Ach, wie is das schön
Sommer, Sonne, Kaktus
Ich will nie mehr arbeiten gehen