Moj otočki raj smješten je u šibenskom arhipelagu.
Za Šibenik me vežu veze i prije nego sam znala i upoznala moj otočki raj.
Znam da Život, Bog, Svemir, Sudbina posloži.
Početak je školske godine, a ja sam se sjetila jednog kraja.
4. razreda osnovne kada je Jadran rekao: Selim se na Jadran.
Početkom iduće školske godine stiže nam razglednica iz kraljevskog grada Šibenika. Nedugo nakon toga i dvije kuverte. U jednoj su bili papirići s muškim imenima, a u drugoj sa ženskima.
Razrednica je rekla:Tko se želi dopisivati s novim Jadranovim prijateljima, neka dođe i izvuče papirić!
Izvukla sam ime za koje nisam bila sigurna ni da je žensko, ali me na kraju razrednica uvjerila da je iz dobre kuverte. Ni prezime nikad nisam čula. Čista egzotika.
Počela su pisma Slavonija – Dalmacija. Tada je to, uz telefon, bio jedini način komunikacije.
Tri godine poslije, moja teta kupuje kuću na ovom otočkom raju. Vodit' će me na more. Uzbuđena pišem pismo-prijateljici i dogovaramo se koje nedjelje u kojem mjesecu ćemo se naći na obali otoka (mali porat), znak raspoznavanja (više ne znam koji) je isto bio dogovoren, kao i sat (konačno) uživo susreta. Ne znamo niti jedna kako ona druga izgleda.
Al' onda opet život. Sedamdesetih nema „pruge“ (broda ) za preko.
Došla moja 13-godišnja prijateljica, ostavila mater na obali (na plaži) uz njeno dopuštenje i skočila u more.
Krapanj je samo 300 metara udaljen od obale.
Moram u ovoj priči spomenuti i jednu domaću legendu koja je moju prijateljicu ispratila nazad na kopno da ne pliva sama nazad na obalu jer je mene uhvatio grč i nisam mogla.
Domaću otočku legendu koje, na žalost, više nema, a koji je mojoj najmlađoj lovio ribice da joj skuham juhu (skoro se ugušila jer nije znala gutati, a ribica joj bila fina)....učio pecati moga i kumova sina, uvijek smo se rado podružili kada bi došli ovdje, naučio me, kao klinku, kako raspoznati zvijezde i znati hoće li sutra biti lijepo vrijeme...znan po nadimku Čanče. Neka su mu mirna nebeska mora!
Nikad si nismo čestitale Božić, Novu godinu il' Uskrs. Nikad si nismo čestitale ni rođendane.
Al' kad je izbio rat, moja me je Zoja nazvala i rekla: Dođi k nama u Šibenik da ti mater može na dijalizu, kod nas radi odjel za dijalizu! Nije bilo dugo, i ona je iskusila rat.
I (gotovo) svako ljeto jedan dan je samo naš.
Uživo.
Naravno da smo u priču uvukle i naše muževe, djecu, a ona i unuka.
I svako ljeto kao da vrijeme nije stalo, nastavile smo ondje gdje smo prošle godine stale. I nadoknadimo sve. Ljubavlju i prijateljstvom.
Već 46 godina.
I trajemo.
Jedno sasvim ne-obično prijateljstvo.
Post je objavljen 04.09.2021. u 14:14 sati.