Zaronio je svoje narađasto lice u morske dubine,
u susret mu veselo dotrče valovi,oplahuju njegove punačke obraze,On, zagrli ih i posrebri.
Obala,stijenje,kamene gromade zavodljivo i besramno prepuštaju svoju vrelu kožu njegovim hladnim smirujućim prstima.
Vjetar izljubi moje znojno lice,u svakoj kapljici ostavi slutnju mojih snova, onih pokopanih,onih na čekanju i onih budućih tek učahurenih.
Spokojna sam, kako samo volim ovo doba kad na nebu vidim samo crno jedro noći i tanjušnu prugicu ružičastog,kad slutim jedrlicu,koju vidim tek kad obrisi uplove u mjesečevo srebro.
Na rame mi doleprša bijelo pero,i zatvorim oči.Ovo je doba anđela, smiraj.Anđeo mi mahne,Luna namigne, a moj dragi mazno pozove me.
Spokojna sam i fluidna i ulazim u sobu samo mjesečinom ogrnuta.Stresem i mjesečinu.
Sreća mi poploči zadnje korake do njegovog zagrljaja.
Post je objavljen 03.09.2021. u 12:27 sati.