Opasno srce
Prostorija je blistavo čista sa nekim strojevima o kojima nemam pojma čemu služe.
- Legnite ovdje – reče mi mlad liječnik, šeretski se osmjehujući prema Vesni, osmijehom nam dajući do znanja kako zna što se odigrava među nama, rukom mi pokazujući gdje želi da se smjestim.
Poslušao sam ga. Što sam drugo mogao? Zbog toga sam i došao, da mi provjeri rad srca, za kojeg sam vrlo dobro znao da je sasvim u redu, ali … Već se ponoć primiče i u bolnici je sablasno tiho.
- Ima bradikardiju – reče nakon nekog vremena, prije toga me spojivši na tajanstvenu aparaturu. – Prošireno srce. Svega trideset i osam otkucaja u minuti. – Čime se bavite?
- Oh! – reče Vesna.
- Trčim – odgovorim smijuljeći se Vesninoj reakciji. – Duge pruge.
- U tom slučaju – reče liječnik još jednom se osmjehujući Vesni – nema razloga za zabrinutost. Sve je u redu.
- To je normalno? – želi Vesna potvrdu.
- Sasvim normalno – umiri je liječnik uz đavolski osmijeh. – Neće ga dodatni napor ubiti.
Oblačim košulju i izbjegavam liječnikov pogled, vrebajući Vesnin, prisjećajući se prošle noći, znajući da i Vesna razmišlja o istom što i ja, o vreloj noći prožetoj strasti …
… Vesna se naglo uspravi u krevetu, ruku mi položivši na grudi, na mjesto gdje je pretpostavlja da mi je srce, sjedne i uplašeno me pogleda.
- Što je? – upitam je napola sneno: netom smo vodili ljubav, dugotrajno i iscrpljujuće i … barem što se mene tiče.
- Uplašila sam se!
- Zašto?
- Učinilo mi se – reče ona, a plavo-zelene joj oči potamne – da ti je srce prestalo kucati.
- Glupost! – odrežem uz smiješak: sve što želim ovog trenutka to je mir i tišina, nikako ne neku besmislenu raspravu.
- Nije glupost – svrdla Vesna i dalje. – Srce ti ne radi dobro.
- Nisi se žalila prošlih sat vremena – napola iznerviran, napola zabavljen: želim sve okrenuti na šalu.
- Ne zezaj! – Vesna ne prihvaća mirovne riječi. – Istinski sam zabrinuta.
- Uvjeravam te, nije mi ništa – rečem joj. – Baš ništa! Zdrav sam k'o dren.
- Ali srce ti nenormalno kuca! – ne popušta Vesna.
Duboko uzdahnem, pripremajući se na još jedno objašnjenje za kojeg znam već sad, da ga Vesna neće prihvatiti.
- Znaš da trčim, je li?
- Znam – potvrdi ona paleći cigaretu: odvratna navika koje sam se prije tri godine uspio riješiti.
- Svi trkači dugoprugaši – strpljivo i polako joj objašnjavam – imaju iste simptome. Usporen rad srca u mirovanju. To se zove „bradikardija“.
- Ne vjerujem – reče Vesna. – Zezaš me.
- Ne moraš vjerovati, ali tako je. I usput, čudi me što to ne znaš, s obzirom da si medicinska sestra.
- Znaš što ćemo? – upita Vesna otpuhujući dim prema mom licu, vrlo dobro znajući da me to ljuti, ne mareći za moje riječi, pa sama odgovara na svoje pitanje: - Sutra imam noćno dežurstvo u bolnici, a sa doktorom s kojim sam na „ti“. Dođi oko jedanaest navečer, kad nikoga nema, pa ćemo provjeriti …
- Nema se što provjeriti – prekidam je u objašnjavanju. – Rekao sam ti istinu! Sasvim normalno srce imam, jako i zdravo! Baš onakvo kakvo mi treba.
- Svejedno – reče Vesna, gasi cigaretu i naginje se prema mom licu, a plavo-zeleni joj pogled poprima „onaj“ izgled. – Učini to radi mene. Hoćeš?
- Mogu li birati? – pitam je odustajući od natezanja.
Smije se, dok se još više naginje prema meni: njene joj dojke ružičastih bradavica plešu iznad mog lica.
- Sad te nije strah zbog mog bolesnog srca? – podsmješljivo upitam.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 19.08.2021. u 07:42 sati.