Pred par mjeseci sam pri prolazu biciklom pored ovog mjesta koje je uz samu sjevernu ogradu aerodroma
"Chopin" u Varšavi, vidio dvije djevojke kako pale svijeće. Pred neki dan sam ponovno prolazio pored
tog mjesta i pošto je blizu bila godišnjica Varšavskog ustanka, stao sam pogledati kome su to palile svijeće:
Spomenik je anonimnim ljudima, njih 10-25:
Djevojke su vjerojatno bile iz porodice koja zna da je netko njihov poginuo u uličnoj raciji, kad su Nijemci nasumice po
ulicama hvatali ljude i streljali ih. To je bilo pred skoro 80 godina, a netko još pamti, nekoga boli.
Oprostiti, da, ponekad je to moguće, ali najčešće ne. Zaboraviti-sasvim sigurno ne, jer je to samo pozivnica za istu
stvar ponovno. Vidim i danas ljude kojima su tada nanesene rane još otvorene-ostaju u porodici, preko uništenih
djetinjstava i cijelih života, par generacija kasnije.
Previše se priča o pretjerivanju u brojevima žrtava, a olako se zaboravlja da je svaka "žrtva" bio nečiji sin,
muž, zaručnik, otac. I isto u ženskom rodu. A svatko ima nekog u porodici tko je otrpio takav udarac, samo ako malo potraži,
posluša porodične priče - ratova je, na žalost, bilo i previše, ponavljači smo povijesti u krug.
Jasno da pobjednici pretjeruju i pokušavaju pisati povijest po svome, ali obično su im u laži prekratke noge, pa ih
stigne njihov krvnik, kad onaj tko je "bi doli", gori dođe. Ako ne poštujemo mrtve, svoje i "njihove", nema nam
ostavljanja starih problema za sobom, pričekat će nas iza prvog ugla. Zato, dostojanstveno a ne razbojnički
slavimo pobjede-i označavajmo poraze.
Ono bitno su ljudi, svatko tko je poginuo tokom rata je platio danak ljudskoj gluposti, a prečesto i bestijalstvu. Tek za
stotinjak godina, kad se stvari poslože u neku novu slagalicu, postaje jasno koliko glupo je bilo da je i jedan čovjek morao
umrijeti za nju. A umirali su, i umiru i danas po svijetu, svakodnevno, stotine, i to ako su "mirna vremena"!
Budimo zahvalni kad je predah u nizu ratova i možemo u miru zapaliti svijeću, sjetiti se, označiti.