"Dakle, kao roditelji, supružnici i voljeni, nastojte ne učiniti od svoje ljubavi ljepilo koje spaja, nego magnet koji isprva privlači, a zatim se okreće i odbija kako oni koji su privučeni k vama ne bi počeli vjerovati da vas se moraju držati kako bi preživjeli. Ništa nije udaljenije od istine. Ništa ne može biti štetnije drugome." Neale Donald Walsch
Neki dan ovdje na ljetovanju, kaže meni mlada gazdarica - "Joj, da barem djeca dolaze s uputama..." I tako smo ušle u dijalog, žena s dvogodišnjim djetetom i ja, žena sa uskoro punoljetnim blizancima. Moj zaključak je bio da je odgoj zapravo vlastita improvizacija (uz puno ljubavi) plus malo (više) odgoja naših predaka. Tek kada djeca narastu vidimo jesmo li "dobro odradili" posao. Ljubav... Jedan od najvažnijih sastojaka. Zvuči jednostavno, ali nije... Ponekad, roditelji sa silnom "ljubavi" malo i zaguše svoju djecu. Svi svojoj djeci želimo dobro i radimo najbolje što znamo, no ponekad to nije dovoljno. I ok je to priznati. Ponekad ta silna ljubav djeci može dati osjećaj nesposobnosti. Je li to "samo" ljubav ili je u nju umiješani i silni strah? Jer strahove nosimo, ne samo svoje, nego i strahove naših roditelja koji pak nose strahove svojih roditelja itd. Komplicirano je to. A ona stara kaže: "Ljubav je jednostavno ljubav"... I da, što znači "dobro odraditi" posao roditelja? Znači li to da je dijete završilo fakultet, ima stan (grcajući u kreditima) i obitelj? Ili to znači da dijete živi svoj san (koji možda i nije ono što smo mi zamišljali), putuje po svijetu s ruksakom na leđima i najvećim osmijehom na licu?