Marketing
Schwarzwald bez klinike
Ovog vikenda nam je guzica konačno vidjela malo puta.
Mjesecima nismo mogli nikamo.
Osim bauljati po onim windows xp brežuljcima od kojih mi se povraća a koji nas kako stvari stoje čekaju opet na jesen.
Otkako su se otvorili vanjski bazeni nisam više nijednom bila u šetnji.
Samo plivam.
Sad sam plivanjem zarazila i bolju polovicu pa tako plivamo on prije a ja iza posla.
Nedjelja je manje više jedini dan kad nam se poklope (plivački) ciklusi.
Ove je subote muž imao slobodno i mislimo si tko zna što će izmisliti naši i vaši stožeri do našeg godišnjeg krajem kolovoza pa kad već ne možemo do doma onda barem da napravimo kratak izlet u ne tako daleku okolicu.
Nekih 200-tinjak kilometara, tek toliko da malo promijenimo sredinu.
Vrijeme baš i nije obećavalo ali nam je raspoloženje popravilo ime mjesta kroz koje smo prolazili.
Nažalost nismo uspjeli saznati kako se zovu stanovnici mavedenog mjesta.
Sexaualci?
Sexualci?
Sexualani?
Tko bi ga znao.
Kako god, ime je valjda dobilo po tome jer se tamo možeš jedino jebat.
Nije baš neko mjesto gdje bi čovjek nešto silno poželio zastati.
No zato smo svratili do obližnjeg Freiburga u kojem isto tako još nismo bili.
Nešto malo zbog razgledavanja znamenitosti,
nešto malo da nas skoro pogazi tramvaj (kojeg nema na slici jer je iza nas debila naučenih na Heidelberg po kojem tramvaji ne voze baš tamo kuda se motaju turisti)
a nešto malo da napravim prometa mojoj omiljenoj kreatorici Gudrun Sjöden koji sam dosad srela samo online.
Ono koliko smo uspjeli vidjeti u tih par sati dopalo nam se toliko da ćemo drugi put doći na par dana.
Prespavali smo u mjestu Freiamt.
Jutro nas je dočekalo lijepim pogledom na nešto malo drugačije windowse xp
i solidan doručak.
Izmedju više puteva kojima smo mogli krenuti i razgledavanje okolice odlučili smo se za nekih 3 km dugu stazu do vrha Hünersedel na 744 m nadmorske visine.
3 km u jednom smjeru inače propješačimo ko iz 3,14159čke, oboružani pravim cipelama i štapovima.
Ovaj smo put malo zanemarili uspon, a možda samo nismo baš u formi,
no srećom po putu je dovoljno kapelica
i klupica s kojih se pruža pogled
i još malo pogleda
i još pokoji pogled
na putu prema gore.
Nije čudo da su napravili gore prikazani vidikovac jer se bez pentranja na njega baš i ne vidi bog zna što, no gore je već druga stvar.
Muž je ostao dolje jer pati od vrtoglavice a ja sam došla do drugog platoa na nekih 16-ak metara
a dalje su i meni zaškljocala koljena.
I za kraj, jedna putna na putu prema dole.
Na putu prema dole
Svi smo malo tašti
Zajebanti
I malo tko se sjeća
Još manje pamti
Tek stignu ovdje
Ko na lagani piknik
A sa smileom ostanu
Ipak malo duži weekend
Koncu ideš po špagi
Gole kurve zovu dragi
Možeš sjedit možeś leći
Ne daj da se itko priječi
Na putu prema dole
Na putu prema dole
Post je objavljen 27.07.2021. u 23:31 sati.