Marketing
Gejmanje i gejmersko prigovaranje
Corona je kriva da sam se navukla na Zeldu.
Nekako je trebalo razbiti slobodno vrijeme koje bi inače provela na bazenu, u gradu, u shopingu, kinu, na bowlingu, u restoranu, na pizzi, kavi, na izletu u Strassbourgu, na sauni i da sad ne nabrajam sve ono što se može raditi kad ti kretanje nije ograničeno na 15 km oko prebivališta i kada je sve nabrojano otvoreno i dostupno (po mogućnosti bez maski - zasad se samo na vanjski bazen može bez maske).
Naslagala sam se goblena od šarenih kamenčića, pogledala sve sumorne skandinavske serije na netflixu, poneki film, pročitala par knjiga.
Kad su počeli duži dani preklipsala sam sve pripizdine u okolici i upoznala svaki jebeni grm i drvo na putu, objavila to na blogu (ono neka svi vide u kakvoj pripizdini sam zaglavila u policijskom satu) i posadila cvijeće na balkonu.
A opet je ostalo previše vremena u kojem ne znaš što sa sobom, posebno kad muž radi popodne pa nemaš koga zajebavati.
I tako sam preko 400 sati lockdowna provela igrajući Zelda Breath of the Wild.
Završila igru 100%, čak u proširenom izdanju.
Skupila 900 "krog" sjemenki i kao nagradu dobila zlatno govno:
Onda sam usput odigrala Links Awakening, pičkin dim, do zadnjeg šefa trebalo mi je pedesetak sati.
Hyrule Warriors definitiv edition odigrali smo sin i ja u desetak dana, drkajući po sat vremena svaki dan iza posla. Kad sam sve završila, pa i onaj ogromni goblen sa Merlinicom, krenula sam igrati izpočetka BOTW.
Jučer sam od dečki dobila Zelda Skyward Sword, remaster jedne od starijih igrica. Što znači da me ovdje neko vrijeme nećete baš često vidjeti. Moram tražiti Zeldu, ko u svakoj igri dosada opet se negdje zagubila ili sakrila pa ju moram oslobadjati.
Inače, moji umiru od smijeha kako ja to igram, tvrde da bi snimajući igru i komentare postala influencerica jer definitivno nema baš puno baba moje dobi koje se bave nečim takvim. A kad mi nešto ne ide pizdim ko Ivanišević i McEnroe zajedno.
Nintendo je moja ljubav još od davnih devedesetih kad sam znala cijelu noć biti budna jer je Super Mario zapeo na nekom levelu.
Dok sam bila trudna igrala sam Gameboy, koji btw. i nakon toliko godina još uvijek radi.
Kad je sin bio mali svi skupa navukli na Mario Kart i Mario Party, to nam je bilo umjesto Monopolija ili Čovječe ne ljuti se, obiteljsks zabava za duge zimske večeri.
Kasnije je došao Mario Sunshine, satima smo igrali Donkey Konga na bubnjevima, plesali Mario Dance Party na nekakvom "tepihu".
Sa Wii-jem je polako prestao interes, došla sam do zaključka da sam prestara za to i da se ne priliči u mojim godinama.
Corona me vratila nazad medju "gamere" u dobi od 53 godine.
Nije baš zdravo (u svakom slučaju zdravije od bloganja na bloghaeru gdje se često pitam koji kurac radim ovdje ali teško je kad se na nešto navikneš) ali nečim treba ubiti vrijeme i pobjeći na moment od realnosti.
Od vijesti o katastrofama koje su nas zadesile ili tek hoće.
Od ljudi koji uvijek nadju neki razlog da se kolju medjusobno.
Od posla, na radnom mjestu i kod kuće.
Od svih pravila, rezervacija, kodova, prepucavanja i podjebavanja.
Planirala sam današnje popodne provesti na bazenu ali vrijeme i nije baš neko pa sam tu nešto kraće.
Jučer je voda imala temperaturu od jedva 21,5 stupnjeva i smrzla sam se ko 3,14159čka ali sam otplivala svoje staze.
Danas me čeka klasičnih 1500 metara.
A onda natrag u garažu, spašavati Zeldu tamo negdje do zore.
Post je objavljen 17.07.2021. u 17:05 sati.