Nemam unutrasnji monolog. Mozda ga nijedna verzija mene nije imala. Iliti, ne pricam sama sa sobom. Ni u mislima.
Mogu razmisljati u slikama.
Mogu razmisljati u formulama.
Mogu razmisljati u pricama.
Ali sve to u unutrasnjoj tisini.
Mogu osjetiti misao kao teksturu.
Ili kao val koji me nosi.
Mogu osjetiti misao kao boju.
Ali ono u cemu sam mozda najbolja, rijeci, u meni su tihe. Tek kad imam tipkovnicu pred sobom one izadju i... Poprime oblik.
Dotad su negdje... U nekoj drugoj dimenziji koju sama ne mogu taknuti. Neizrecene.
Cesto nisam ni svjesna cega svega ima u meni dok nemam medij kojim bih to izrazila.
I kad dobijem taj medij, poligon na kojem mogu stvarati... Dogodi se svojevrsno cudo.
Sve te tisine u meni razliju se po bijelini papira. Ili zaslona. I postanem svjesna da nisam samo praznina, tisina i mrak... Nego bice koje stvara da bi samo moglo osjecati.
I tako dotaknem tu drugu dimenziju u kojoj su moje neizrecene misli. Osoba bez unutrasnjeg glasa dobiva rijeci koje su joj toliko nedostajale.
Post je objavljen 12.07.2021. u 15:59 sati.