Pregled posta

O lijepa o draga o slatka

Od jučer smo muž i ja članovi famozne skupine 3G (geimpft=cijepljen 2x i prošlo 14 dana od tada, getestet=testiran, genesen=prebolio).
O lijepa o draga o slatka novoslobodo!
Sad možemo svakamo dok se ne proširi delta, eta, theta, lambda, sigma, ipsilon, ksi, omega3 i omega 6 varijanta.

Doduše džaba smo krečili, pardon, pelcovali se.
Sad kad smo mi konačno privilegirana skupina potvrda o cijepljenju ne treba gotovo nigdje.
Što mi je u redu, ne svidjaju mi se baš te razlike i nepravde na osnovu jedne, dobro, dvije šprice.
No neću ovaj put o pravdi i nepravdi kao Kalimero, već o jednoj sasvim drugoj pojavi.

Kao što sam već napisala jučer u postu o debeljucama, pardon, x-size i curvy ženama i njihovom body positivityju (ma što tko pod tim razumio), za svaku pojavu se danas u roku pet minuta pronadje neki novonaziv.
U zadnjih godinu dana izmišljeno je na dnevnoj bazi toliko covidiota, coroninih svjedoka, post-covida, novonormalnosti i inih izraza bez kojih smo do prije nekih 18 mjeseci sasvim solidno živjeli.
Jučer sam tako otkrila još jednu novu novonormalnu pojavu iliti cave-sindrom.

U utorak je muž imao slobodan dan i odlučili smo skupa otići na plivanje. Sada kad se opet može nakon dugih osam mjeseci skoro svaki dan smo na bazenu. Nekad skupa, nekad (zbog posla) odvojeno, no plivamo, plivamo i plivamo.
Ono što nas zafrkava je vrijeme. Nema dana da ne pada kiša. A u našoj okolici otvoreni su samo vanjski bazeni. I onda se ja sjetim kako je 20 km od nas otvoren centar koji ima oboje - vanjski i unutarnji bazen i kupim nam karte za večernji termin od 18 sati.
I u momentu dok sam već nepovratno stiskala "potvrdi" vidim kako malim slovima piše da je unutarnji kompleks zatvoren.
I jebiga, šta sad. Malo smo se nećkali uopće otići zbog oblaka koji su se nadvili nad mjestom, no zaključili smo da nas malo eventualne kišice neće ubiti. A na cijelom bazenu smo sami sa još dvoje ljudi. Nitko drugi nije tog dana došao plivati.



Inače, u normalno vrijeme, par oblaka nikoga nije spriječavalo da ode na bazen. Pogotovo ne Nijemce, pa kad dodju kod nad kupaju se za Uskrs dok mi još često hodamo na dugačke rukave ili čak u zimskim jaknama. A sad tri oblaka, temperatura oko 25 i oni ne izlaze iz kuće.
Kad smo otplivali uživajući sami samcati u bazenu nakon što je ono drugo dvoje krenulo kući počela je neka lagana kišica i polako smo se i mi uputili prema izlazu, da još stignemo do obližnje pizzerije u kojoj nismo bili dobrih 9 mjeseci.
Onamo ista priča. Utorkom, kada nude 15-ak vrsta pizza u pola cijene, plus besplatna salata i piće, obično nije baš pravo vrijeme za dobiti slobodno mjesto u restoranu. Ovaj smo put mogli birati kamo ćemo sjesti.



I baš kažem mužu kako će za to sigurno izmisliti neki novi sindrom.
Drugi dan na poslu zvoni telefon usred videokonference.
Mislim si što je to takl važno da me zove tri puta?
Isključujem mikrofon i zovem ga.
- Šta se tako važno dogodilo?
- Imala si pravo, našli su ga!!
- Koga?!
- Sindrom!
- Kakav sindrom, o čemu to drobiš?
- Cave-sindrom. Sindrom pećine. Evo sad bilo na televiziji. Naučili se ljudi biti u lockdownu doma pa sad ne izlaze ni kad im to nitko ne brani.

Nisam doduše sigurna da taj sindrom nije postojao i prije. Oduvijek je bilo Monkova koji se boje virusa i bakterija pa ne izlaze dalje od kućnog praga da ih isti ne ubiju. Problem je u tome da su nas u zadnjih godinu i pol uvjerili da je to normalno.
Tako je i to ostajanje u "sigurnosti" vlastitog doma (kao da je vani ne znam kakva kataklizma) po mišljenju stručnjaka sasvim normalan obrazac ponašanja.
Novonormalno je bojati se i živjeti u vječitom strahu.
Od poljubca, zagrljaja, rukovanja, ljudske blizine, druženja.
Svega onoga što nas čini drugačijim od životinja.



Velik dio svojeg života nesvjesno sam patila od anksioznosti. Ne sa nekim napadima panike koji bi me paralizirali ali sa tom nekom vječitom dozom straha od budućnosti kao kuglom oko članka na nozi.
Bojala se unaprijed onoga što bi se moglo dogoditi.
I držala to normalnim jer sam takva oduvijek.
Tamo gdje drugi ne vide problem, ja ih nadjem barem deset.
To mi je često i pomoglo u životu jer sam u biti uvijek spremna i na najgori mogući scenarij, koji se obično ne dogodi. Ali ako se dogodi, znam što dalje jer sam to već prošla u glavi.
Kad sam konačno shvatila da u biti imam problem i da to nije normalan strah, otišla sam na psihoterpiju. Koja mi je pomogla nositi se s tim.
Moguće strahove išli smo do kraja.
Ne pustili ih da tinjaju i čekaju što će biti.
Rezultat na kraju je uvijek isti.
Na kraju dodjemo na strah od smrti.
I tu nema pomoći.
Protiv toga se ne može, kad tad ćemo doći do nje i neće biti izlaza.
Čemu onda toliko brinuti?
Sjesti doma i ne izlaziti da ne bi šta?
Oboljeli od jedne jedine bolesti dok na tisuće kojekakvih drugih mogućnosti čeka da nas sjebe tog nekog zadnjeg dana?
I zato je ovo novonormalno nešto najgore što nam se svima moglo dogoditi.
Gore od smrti.
Uvjerili su nas da je normalno da se bojimo živjeti kako ne bi umrli.
Kao da żivjeći svatko u svojoj špilji nismo već davno umrli.

No, na terapiji sam bila prije svega ovoga.
Danas mi zdravstveno vjerojatno ne bi platilo tih 15-ak druženja sa psihologom jer sve ono što prije 3 godine nije bilo normalno sad je ne samo normalno nego čak odgovorno i uzorno ponašanje.
Tako da, morat ću opet na terapiju da me vrate na default dok ne počnem trčati po kući sa maskom ko naši susjedi preko puta.
No o Monku i njegovoj družici koji masku nose i dok se sami samcati voze u autu i ne izlaze osim odnesti smeće (nadam se, još ih nisam vidjela ali zasad ne smrdi) pisati ću jednom drugom prilikom.



Ich schenk' dir Gestern, Heut' und Morgen
Dann schließt sich der Kreis, kein Weg zurück
Das weiße Licht kommt näher, Stück für Stück
Will mich ergeben
Muss ich denn sterben
Um zu leben?

Post je objavljen 10.07.2021. u 13:37 sati.