Što mogu
kad mi je pamet puna uspomena,
a mašta skrbi misli da napuni jastuk
(kao moja baka bijelu perinu)
u trenutku kad sam polomila
nekoliko klasova pšenice,
složila kamenčiće do jaslica za stazu,
položila list loze nad hladnim kamenom,
(a mogla je i ptica raskriliti krila da je htjela)
da svjetlost ne upire u oči životu.
Nisam prala ruke,
mirišu na grane bora...
U ovo vrijeme
sve manje i manje me umaraju dani života,
jer stvorenje kao ja naviklo je dolaziti
i prisvajati riječi molitve
za tebe, mene, za nas.