Današnje društvo je opsjednuto ljepotom i mladolikošću. A meni baš ima nešto u ovim starim dedama i bakama, kod kojih vidiš brazde na čelu koje je život napravija, kod kojih vidiš sidu kosu koja miriše na mudrost… Uglavnom, starost je podcijenjena. A to je doba koje je, kako meni izgleda, na svoj način jako lipo. Vrime u kojeme ti organizam više ne traži divljanje ili neke ekstaze, vrime u kojem nekako, ukoliko si autentično proživija život, možeš uživat u miru i u manjoj aktivnosti. Možeš promatrat druge kako jure, a ti svoj posa lagano obavljat. Starost donosi i mudrost, ali pod uvjetom da si u životu naučija lekcije; i iz tih sidih kosa žena, i izbrazdanih dlanova muškaraca progovara cili jedan univerzum života, teku rijeke iskustva, progovaraju stranice i stranice knjiga koje bi s guštom mogli čitat. Svaka bora i svaki ožiljak pjevaju pjesme o životu koji je bija nekad, i žilavost i izdržljivost održavaju stare ljude i dalje vitalnima, tako da i dalje sudjeluju u društvu. Moderno društvo ne razumi starost i svi bi želili ostat vječno mladi. A ja baš ne želim. Želin da se na meni kad ostarin vide bore od osmijeha koje san dilija ljudima, da se vide side kose od mudrosti koju san dobija, da se vide žilave ruke Ljubavi koju san dava… Želin starost kakva danas više nije na cijeni, ali meni izgleda baš privlačno. Želin starost bez plastičnih operacija. Bez kajanja. Bez želje da buden nešto što nisan. Bez želje da bude mlađi i drukčiji nego što jesan.
Post je objavljen 04.07.2021. u 13:08 sati.