Klaunovi su najtužniji ljudi na svijetu. Tako barem kažu. Jeste li se ikada zbilja zapitali zašto je to tako? Jeste li ikada pomislili jesu li oni koji se najviše smiju i usrećuju druge ustvari sami sretni? Depresija je bolest koja nas nauči nositi najbolje maske, toliko dobre da ih ponekad čak ni oni nama najbliži ne vide. Oni koji se nisu sreli s njom uglavnom gledaju na nju kao na prolazno stanje i doživljavaju je kao odluku pojedinca kojem se jednostavno ne da nositi s trenutnim problemima. Iz tog se razloga većina onih koji se bore s njom svakog dana srame ikome išta reći od straha da ih se ne proglasi ludima, nezrelima, razmaženima, sebičnima, nezahvalnima... Što ako nismo ni jedno od toga? Što ako smo svjesni da se "sve može riješiti, samo treba tražiti pomoć" ali se bojimo da ju nećemo dobiti? Kao netko tko se svakoga dana bori s time, mogu reći koliko je teško. Naviknula sam na to da nasmijavam ljude oko sebe, tješim, nalazim razne načine da ih oraspoložim i pomognem riješiti probleme, sve samo da ne mislim o svemu krivom u svom životu. Svi donosimo poneku lošu odluku, to je sasvim prirodno. Svi naučimo nešto iz svojih grešaka. Ali što kada se čini da se one dobre stvari nevažne kraj toliko loših? Što kada razum govori da je to što osjećamo krivo i da je posljedica bolesti, ali je ta bolest prejaka da bi joj se oduprijeli? S jedne strane svjesna sam da uvijek postoji i ono gore od ovoga i da je taj osjećaj bezizlaznosti nerealan, ali je poriv da se predam tom ništavilu koje me proganja prevelik. Kako ikome objasniti to da imam stalnu potrebu udovoljiti svima i vidjeti ih sretne, a istodobno mislim da sam smetnja, da je sve što dobijem laž i gluma, da se u svemu krije nešto loše? Ima dana kada se doslovce gušim u suzama jer mrzim svaki atom svog bića i ne nalazim niti jedan razlog za nastaviti još samo malo. Djeca, obitelj, prijatelji... Uvijek se nađe nešto zbog čega izguram još jedan dan ali do kada? Trebaš ovako, trebaš onako, ne valja ovo, ne valja ono, nemoj ovo, nemoj ono, ispravi ovo, ispravi ono... Nikad dovoljno dobra majka, sestra, kćer, prijateljica, žena, radnica, kuma, susjeda... Ma nikad dovoljno dobra osoba. Svaki se korak nadzire, svaki postupak sudi, svaka riječ važe. Umorna sam. Ne želim jednog dana nedostajati nekome. Zašto to ne osjetim sada? Ne želim da se čudite kako nisam ništa pokazala. Jesam, zašto ne vidite? Ne želim da se pitate zašto nisam ništa rekla. Vrištim, kako ne čujete? Ne želim da kažete da sam bila dovoljno dobra. Zašto sada šutite? Ne želim da mislite da sam vrijedila truda. Zašto ga ne pokazujete? Ne želim da mi dolazite na grob svakog dana. Zašto nemate vremena danas? Ne želim da plačete jer me više nema. Zašto se ne smijete sa mnom? Ne želim da se sjećate lijepih trenutaka. Zašto ih propuštate? Ne želim da se kajete što ste me izgubili i što niste rekli sve što ste htjeli. Tu sam, slušam... Ljudi se ne gube kad umru, gube se dok su živi jer riječi ostavljaju trag i mogu srušiti sve snove. Ali riječi mogu i nešto mnogo važnije...
Mogu spasiti život!
