Kisa je konacno natopila zedna polja. Iza pljuska otvorio se pogled na modro nebo. Malecka je zaspala. Palim cigaretu i dozvoljavam si da disem.
Ljetni pljusak isprao je s mene umor.
Volim ovaj osjecaj jasnoce u zraku. Kristaliziram nakupljene emocije. Onda promatram kristale dok mi leze u dlanu.
Svih su boja i oblika. Promatram poblize one boje neba.
Modre. Prozirne. Savrsene. Presijavaju mi se u dlanu. Na dodir su hladni. Osvjezavaju nakon visednevne zege. Moje najbolje emocije nikad nisu bile one vatrene.
Moje najbolje emocije su uvijek bile boje mira.
Ne moze se djelovati iz cistog kaosa, shvacam. Barem ne konstruktivno djelovati. Shvacam... Moja snaga nikad nije bila u tome koliko mogu gorjeti.
A gorjela sam iz dna svoje duse.
Moja snaga oduvijek je bila u gradnji, sastavljanju. Konstrukciji iz koje nastaje kreacija. U dizanju iz pepela, iz nekih drugih zivota.
Post je objavljen 01.07.2021. u 17:40 sati.