Zov
Istog trena kad sam se probudio tog ranog ljetnog jutra, znao sam: danas je taj dan! Osjetio sam to u svakoj svojoj pori, a grudi mi se uzbuđeno napinjale od iščekivanja. Već dugo vremena nisam osjetio „zov“, gotovo je prošla čitava godina od posljednjeg puta, kad sam se probudio u samo praskozorje i iskočio nestrpljivo iz kreveta, u želji što prije udovolji zovu.
Ovog jutra nisam žurio. „Polako“, govorio je nijemo glas u meni: „Čitav je dan ispred tebe. Strpljivo, naći ćeš je, znaš da hoćeš, osjećaš to čitavim svojim bićem. Ne brini, naći ćeš je!“
Znao sam da je unutarnji glas u pravu, nikad se uzalud nije budio u meni i govorio mi. Uvijek samo tih posebnih dana, koje sam živio punim životom slasti i strahopoštovanja, ali koji su me isto tako užasavali. Sad već mnogo manje nego prije nekoliko godina. Kad sam prvi put „začuo“ taj nijemi glas u svojoj uzdrhtaloj utrobi, koji je bio „zov“, a kome nisam mogao odoljeti i kojeg nisam odmah prepoznao, sve se zaledilo u meni. Plitko sam disao, a ledene graške znoja bisernim su potocima se slijevale niz moje prestravljeno lice.
Dugo sam zurio u svoje lice koje mi je luđačkom snagom uzvraćalo pogledom iz zrcala, sa nevjericom primijetivši kako mi se čak i pogled ledeni. Moje inače tople plave oči, postale su zelene, ledene, mrtve, podsjetivši me na zmijski pogled. „Zov“ me pretvarao u predatora.
Nakon tog prvog puta, pošto sam udovoljio „zovu“, učinio ono što sam morao, ono što nisam smio izbjeći, drhtao sam nekoliko dana i noći očekujući ponovni „zov“, ali kako je vrijeme odmicalo, a „zov“ se nije javljao, počeo sam polako zaboravljati i prestati očekivati. Potisnuo sam sjećanje duboko dole, zakopao ga u najvećoj pustoši mog uma i zabranio mu izranjanje na površinu. Mislio sam, da sam pobijedio. Prevario sam se.
Jutros se nisam uzbudio zbog „zova“, naprotiv, pomalo sam mu se i obradovao. Sedmi se put „zov“ javlja, sedmi me put poziva i ja ću mu se sedmi put odazvati. Danas kao da imam više sreće nego prijašnjih šest puta: dobio sam prije nekoliko pozivnicu za neko druženje koje me nimalo nije privlačilo, ali za koje sam znao da će privući hrpu mladih djevojaka plave kose, jer ne smije boja kose biti drugačija, samo plava, prirodno plava, bolje reći „žuta“, žuta kao klasje žita.
Izabrati ću jednu i omamiti je riječima, laskajući joj pažljivo i uporno, sve dok ne podlegne mom šarmu. Rječit sam, još nikad nisam omanuo, pa neću ni večeras. Pun samopouzdanja žurim prema večeri, prema onom primanju, a koje će mi poslužiti da je nađem, da je izaberem. U mislima sam već prstima prolazio kroz gustu kosu koja podsjeća na polje žita, dok se djevojka privija uz mene, ustreptala od želje. Kad me bude najviše željela, u trenutku kad mi se bude sasvim otvorila, predala, raširivši širom noge i nudeći mi svoju toplu i vlažnu nutrinu, učiniti ću to!
Zabiti ću joj bodež, odmah ispod uha, u najmekši dio vrata, bodež srebrne drške kojeg skrivenog držim ispod madraca, tako da ga one koje, kad začujem „zov“ dovodim k sebi, ne mogu primijetiti. Večeras će se to dogoditi po sedmi put.
Sedam, to je moj sretni broj!
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 29.06.2021. u 17:49 sati.