"O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!"
Kad samo pomislim koji su muži, ćerce, zbog te najslađe riječi izginuli, a kosti im još nisu, pronađene, u posvećenu zemlju pokopane da im oni koji su ostali bar prividni mir i spokoj, nađu paleći svijeće i noseći im stručak nezaboravka, na grobak znan!
Sjetim se, tog nedjeljnig dana, kad sam završila radnu smjenu i čekala bus za " doma", prije više od dvije godine. Olovno nebo, plačući, ridajući neutješno obilne kišne kapi, spojilo se sa sivim asfatom, sa sivim dušama malobrojnih na gradskim ulicama. I začula sam, čekajući bus, za " doma" megafon iz policijskih kola - idite kući, kazne su tolike i tolike, jet svatko ko ostane na ulici, kaznu će platiti ( nemalu).
I nije mi bilo jasno, jesam ja u 21. stoljeću, 20 - tih godina, il me neka, vremenska crvotočina, proždrla, pa sam se eto, ne znajuć, našla u nekom, prošlom vremenu - lova na vještice, fašizmu, komunizmu!
Bila sam u zoni sumraka! Počela je, pandemija, i sve do tad " ljudske", Ustavima i Zakonima zagarantirane slobode, ošle su u 3 PM. Maske, kao simbol pokornosti, zamjenile su SVE, u šta sam duboko, slijepo vjerovala, poput djeteta na vjeronaku.
Za mene je sloboda - mogućnost izbora. Ili ili!? Ja je odavna, NEMAM. Doduše mogla sam izabrat, crć od gladi, u državi mi domicilnoj, il otić. Odabrala sam život!
Dvije godine nisam bila u domaji, nisam zagrlila svoju djecu, podragala trutnički trbuh moje snaje,vlastitim izborom, neee već strahujuć za posao, upitan možebitnim karantenama i ostalim pizdarijama, jer mi suprug nije radio 13 jebenih mjeseci ( a svi se zaklinju i slobodu..rada). Ja nisam imala izbora - ostat doma, čekajuć, kad će svjetski mlatimudani reć - e sad je virus fraj- ja sam MORALA, radit ( i sa zaraženima, i sa svim ostalim boleštinama) brinući se za moje, najdraže, šaljući im lovu, da oni mogu biti doma, relativno sigurni.
I onda portali naši vrište - nisi U HR,ne plaćaš porez u HR, građanin si drugog reda, ne moš glasat! Ma nek si jebu, muku ježovu! Ja svaki " nesuvišni" cent, šaljem u HR.
Neslobodni smo, jebu nas, a mi ne uživamo, tom najslađom riječi SLOBODA. Užnji smo, manjine koja et nam kroji sudbinu!
Premda ja, jedinu, esencijalnu slobodu, ćutim kad sam u prirodi, šumi, polju, livadi, jezeru. Jezersi valovi,nespututano valjaju na obalu- slobodu. Vjetar me obavije - slobodom! Zemlja isparava - slobodu! Travke, divlje cvijeće, pšenica tek proklijala, kuruza stapke - njišu se slobodom. I tad sam istinski slobodna, izvrištim sve demone iz sebe, i mogu nastaviti sutra - ko hrčak, sve isponova!
Tek kad, napravimo restart, ovog novog kurčevog života i vratimo se jedino, ispravnim , prirodnim zakonim ( ko Indijanci) bit ćemo istinski slobodni!
Do tad, sve pravosuđe, čitaj krivosuđe, sudit će po količini love na kontu i po " kastama" jer imaju jedan zajednički nazivnik - čovjek, tj više nečovjek, a on je, oni su, mi smo ...grešni!
Nek nam Priroda presudi, jer manjina si je umislila da su Bog!
Žao mi je, jedino djece, našeg najboljeg, najvrijednije, našeg neprocjenjovog blaga, koja su istinske žrtve - svega fucking " NORMALNOG"!!!!!
Post je objavljen 27.06.2021. u 15:19 sati.