U nekom drugom zivotu bila sam sklona idealiziranju. Ovdje postoje zapisi iz nekih drugih vremena, neke druge ja. Puno se dogodilo u medjuvremenu. Previse da ostanem na tom mjestu.
Svjesno sam se odrekla mastarenja.
Zakljucila sam da moram biti realist da prezivim. Jedino tako sam se mogla stabilizirati dovoljno da budem... Pa, barem u funkciji.
Je li tuzno zivjeti zivot bez snova?
Ne. Postavljam si realne ciljeve. One koje mogu ostvariti. Uz njih ide i pripadajuca strategija. Ne sanjarim ni pod zvijezdama.
Tad disem.
Izbacujem nepotrebne stvari iz sustava. Kalkuliram i analiziram. Mozda se cini hladno naspram romanticnih sanjarenja osobe koja sam bila prije. Ali sustav je to koji daje rezultate.
Gradim.
Umjesto da zamisljam da je moj zivot ljepsi, radim na tome da doista takav i bude. Rjesavam problem po problem. Vise ili manje uspjesno.
Nisam razocarana.
Da, trenutno ima stvari koje me muce. Ali s njima sam se spremna suociti. Za sve postoji mjesto, vrijeme i rjesenje. Do kojeg treba doci.
Korak po korak.
I dalje volim. Mislim da volim vise nego ikada prije. Ljubav je to koja je zrelila godinama u meni. Ona koja gleda u oci bez skrivanja, svjesna da u voljenima postoje i stvari koje nisu savrsene.
I to ih cini jos voljenima.
Shvacam da ne moram ganjati iluzije da bih se osjecala ispunjeno. Sve sto trebam je tu, oduvijek je bilo. Sve sto volim stane u jedan sirok zagrljaj.
Zagrljaj zivotima dug.
Post je objavljen 23.06.2021. u 17:18 sati.