Zamolila,
sam sina, da mi povremeno, pošalje video il fotke moje snaje, jer trenutno " baš me boli briga za njeg, on je svoji "11 minuta" odradio, al na njoj je SVE ostalo! Volim svoju snaju, prepametnu, liječnicu, prelijepu mladu ženu, skoro 1,80 cm, i sad, ko trudnica, s malim trbušćem, blista i sjaji! I zadnji video koji mi je poslao, šta su sve kupili za to naše najdraže biće, u ciijelom svemiru, ide ovako:
- Majko ovo ti je košara, krasna, bijela, a ja - Šta će vam tolka košara za veš ?- Moj sin, upravno proporcinalan sa svojom visinom ( skoro 2 m), smrtno ozbiljan, s očima tamno smeđima, upitnim, očima njegove pok. bake Vlatke, mojim očima izusti - Za moju kći!!
Pokaže mi , mali krevetac, vjerojatno inačicu kolijevke, pa veliki bijeli kinderbet, pa stol za previjanje, pa zove snaju moju - ej di je jaje? Ja opet- koje jaje, šta mojoj unuci treba " jaje" ? I moja, prekrasna, sjajeća snaja, donese bemti šta? Nosilicu za bebu, držalicu, pojma nemam! Pokaza mi još i kolica, te mogu ovo, nastavak je ovaki, onaki a ja opet - Men to liči na Transformers?
On opet, s onim, mojim, babinim očima - Mama, stvarno si ostarila, ovo je novo doba!?
I sjetim se! Kći sam rodila 86.- e, mjesec dana posli Černobila! I bila sam užasnuta, Bebimila nije bilo, a ja nisam bila ona koju su prevozili helikopterima na dojenje V.Š.O) bilo je vrijeme " super Juge" restrikcija, parni- neparni dani za aute, nije bilo praška, kave, uložaka, maaa fuck
kolone pred dućanima kilometarske ( i jebem ja onog ko slavi Jugu i Tita ) Išli smo tj. moj suprug u Bosnu po Bebimil. I mutila sam taj " prašak" ne usudeć se, dati ćeri mojoj dat pravo mlijeko do njene godine dana. I čokolino, kojeg i danas jede, mutila sam s tim! Previjala sam je na kuhinjskom stolu, kupala, u kuhinji, u maloj banjici ( zimi je bilo jebeno, grij vodu na peći na drva, a ostale sobe negrijane, ma nije ni kihnula, iako je spavala u sobi, negrijanoj,kojoj su se znali zamrznut prozori iznuta kad je vani bio minus! SVE za nju, dobila sam, kupili smo samo polovna kolica!
91. sam rodila sina, u ratnoj bolnici, u hodniku, u podrumu, gdje su dovozili ranjene, a iznosili mrtve! Ćaća mu za njeg nije znao, tjedan dana, jer je bio na fronu, jedan, jedini VSS koji nije bio pička, pa se skrivao iza titule, spavao je u rovu, branio svoje najmilijre, svoje dvorište, dom i bašću!!!
Mog sina je " othranio" i " obukao" Genšer, onaj pok. s prslucima! Naime, kad sam izbjegla, sa svojim" trbuhom" svega mjesec dana prije poroda, budaletina sam taka, ovnuša glupa ( radila sam do zadnjeg dana, pod granatama - falim mog Anđela čuvara) i mojom ćeri od 5 godina, u mjesto 30 km dalje, al svjetlosnih godinama, udaljeno od ratnog horora, oni su bili sretni, da eto ima " pobjegulja" pa je bio obučen, nahranjen, ..ko prinz!
Danas sam prehodala 10 km, jer vooolim,
pješačit, bolje razmišljam, bolje sve. I volim, predahnut u jednom parku, s pješčanikom i igralištem za djecu. Sjednem na klupu i uživam, napunim baterije, promatrajući dječicu u igri, u vrisci u smijehu!
Užasna sam samo, reakcijom roditelja, nemoj se zaprljat?, nemoj se penjat( na tobogan? wtf) nemooj!!
I opet, sjetim se svoje djece, koja nema na čega se nisu povendrala, nema s čega se nisu strmospizdila ( moja " dobra i mirna ćera" ruku je slomila igrajuć se branitelja i onih drugih nakaza)nema šta ih nije ugrizlo, izgrizlo, nema pizdarije u kojoj oni nisu bili glavni kolovođe!
Nadam se samo, da u ovom novom dobu, kad stiže nam, novi čovjek od 50 cm i 3,5 kg, ( nek sam bude žilava na me, ostalo ..) a " toolikoo joj tog, nepotrebnog treba"
ne pomisli, nikad, do 4. god da se zove
Post je objavljen 22.06.2021. u 20:06 sati.