Ono nešto što se opisati ne može. Što u pogledu ima a neodoljivo je, govori posebnim jezikom bez i jednog slova. Realnost i film se poklopiti mogu. Kad te netko slučajnim susretom dotakne i kao nekim slučajem počnete taj neki put. Taj put isprepleten raznim okolnostima ali i željom a najviše ih je spajao pogled bez riječi a govorio je sve. Toliko nemogućnosti ali puno prisustva. Topline i nježnosti bez drskosti već lagano se zbližili. On je prvi zapazio i nakon tog nekog prvog susreta nije odustao a poslije je nekako sve više bilo upoznavanja i druženja. Zdravlje ih je razdvajalo ali usprkos tome oni su bili jedno uz drugo kao i jedno za drugo. Kad je njemu bilo loše bila mu je snaga, potpora, motivacija našla je način da ga pokrene. A tako i suprotno. Bol je teška, bol je most do druge duše. Ako se razumiju. Razdvaja u jednom pogledu ali može da spoji u nekom drugom a do kud, kad to nikad nitko ne zna. Trenutak koji čini razliku. Pusti da osjetiš, dodir u daljinu. To je kad netko neprimjetno se uvuče pod kožu drugog a zajedno se grade i postaju bliskiji. To znacima pažnje potkrepljuju i ma koliko teško toliko uvjerljivo jedan za drugog se trude i ljepotu u teškoći bude. Nemoguće zbog okolnosti ali dali su si da osjete ono srcem. To su te neke zajedničke situacije, napetost i frustracije ali lakše je kad se dijele i razumiju, potiču da i ako znaš da ne ide za drugog se trudiš. Toliko dobar film, toliko osjećajan, srce u njemu a kao po gledatelju isklesan. U svakom filmu ima i malo više priče ali suština je ono što dotiče. Ako pažljivo gledaš i srcem tu i suza suzu dostiže toliko su jedan drugom pažnje dali da i kad više jedan nije mogao udružio je snage da iznenadi ili iskaže što srce osjeća. Život je krhotina i nemoj ga trošiti bez veze. Dodirni i kad ne dodiruješ jer to je duboko gdje nitko drugi ne može, tamo gdje si tanak ispod kože. Budi svijetlo drugom i vodi ga jer to je tajna dvaju svjetova. Duša koja se ogleda u pogledu koji mi mira ne da. Taj film pun neke tako svjesne realnosti da to nekad podsvjesno činimo. A u biti duša govori i ono što ne kažemo. I čitamo što vidimo. Riječi postaju ogledala očiju a dubinom djela potvrđuju, bit što čini nekih ljudi nit. Jednostavno iznutra titra. Toliko toga neizrečenog ali iz nas govori. Snažna energija dvaju svjetova. Samo malo više sebe za onog kog se i u priči ili javi voli. Ljubav je... I suza i smijeh i sjaj u oku u tom pogledu duboku. Ono nešto neizrecivo.. puno raznih upitnika bez točke, zareza, uskličnika. To nešto što izgleda ništa.. ali je svašta tko dotakne ostavi trag.. pusti nek se dogodi.. suze za kraj jer dirljiva priča tako završava. Ljubav nema zaborava:))
Post je objavljen 20.06.2021. u 19:02 sati.