Neki puta
na kraju dana
ma bezveze pričam
bilo kad u danu
spopadne me čista strava
velika nervoza
i strah potaknut zlom slutnjom
kao da se ima što dogoditi
kao da se moja neka djela
koja činim mimo Zakona
upravo obrušavaju meni na glavu
i onda,
jer ja nisam kako bi netko pogrešno mislio,
samo tratinčice i ruže,
besmislene velike fotografije i pjesmice,
dijete i školica
štrebrsko poimanje obavljanja obaveza
i briga da sve izvedem dobro i zadovoljavajuće,
ne!!,
ja sam i hrpa smotanosti,
zaboravljivost do zabrinutosti,
lijenost, nevoljkost, nezainteresiranost,
nafurenost, uvredljivost, zlopamtilo,
slonovska memorija isključivo za pogrešne stvari,
i veliki popuštač vlastitim emocijama,
dakle uz sve to postajem i magic thinker
opsjednuta, čarobno- razmišljačica,
vezujući se za besmislice, al bogami i smislene stvari
na najgori, najgluplji, najpraznovjerniji mogući način.
Nikad nisam sigurna hoću li se osloboditi grijeha prošlosti.
Molim Boga da me sredi,
i sređuje me,
ali ja nikako nisam čisti kanal.
Oh, kad bih to mogla biti!
No, bi li to što promijenilo?
Na kraju,
u sasvim nevezanoj misli,
koja izgleda postaje moj stil,
Ja ne vjerujem u Veo!
veo je obmana,
nema opne između Gore i Dolje.
Ne priznajem da postoji tako nešto
što ima moć razdvajanja,
odbijam takvu paradigmu od sebe,
apage ljudska gluposti!
Pa ipak,
štite me ,
i zbog vlastite 'nečistosti', ne daju mi puno naprijed.
Oh, kad bih mogla biti čišća!
...
Post je objavljen 14.06.2021. u 10:36 sati.