Marketing
Samo plivaj
Nakon sedam i pol mjeseci prisilne apsinencije, danas sam ponovno počela plivati.
Malo sam se bojala da nakon tako duge pauze ne potonem ko sjekira.
No voda je ipak ostala moj element.
(Politički korektna izjava umjesto : Salo se drži na vodi.)
Nema tog hodanja, trčanja, joge ni pilatesa koji može nadomjestiti mojih 3 do 5 kilometara tjedno.
Bez njih sam ko riba na suhom.
Debela riba, da budemo precizniji.
Kažu ovih dana kako su se ljudi u lockdownu zbog nedostatka tjelesne aktivnosti u prosjeku podebljali 6 kila.
Ja se uopće bojim stati na vagu da im ne podignem prosjek.
No sad će se to plivanjem sve vratiti na svoje.
To je bilo to što se tiče optimizma.
Da ne bi sad netko pomislio da sam odjednom zabrijala na pozitivu.
Ovo gore sam pisala prekjučer.
Jučer sam imala termin kod ortopeda i jebiga.
Početak artroze na desnom koljenu.
To je meni borba protiv corone dala.
Već se vidim kako kao Broj 1 šibam okolo u kolicima i mlatim sve oko sebe štapom.
I odmah mi dijagnoza lakše pada kad se sjetim svih onih ispretumbanih.
Muž je pak ovih dana bio na pregledu kod očnog i sad mora tamo odlaziti redovno.
Ionako slabo vidi, sad ga još i šećer jebe.
U tjednu u kojem se eto raspravlja o odlasku u penziju sa 68, nas dvoje smo se sa niti 55 već napola raspali.
Za kojih petnaestak godina taman ćemo skupa biti jedan potencijalni penzioner.
Njega će služiti noge ali će mu oči otkazati a ja ću biti nepokretna i služit ću mu kao navigacija da dodjemo na posao.
Morat ćemo gledati da se zaposlimo u istoj firmi.
Jer ako ja iznavigiram njega, tko će mene odgurat do mog posla?
Ili obratno, on doveze mene a kako onda bez navigatora da nadje put.
Uz sve skupa još sam malo i gluha.
Što baš i nije neki hendikep.
Jednoga dana muža više neću čuto a on mene neće vidjeti.
I eto ti recepta za dug i uspješan brak.
No, jebeš budućnost, vratimo se u sadašnjost.
Osim otvaranja bazena konačno smo dočekali i prvi odlazak u restoran nakon sto godina strogog lockdowna.
Naravno da se nakon toliko vremena nismo držali prehrane primjerene staračkim boleštinama.
Dijete ionako u pravilu počinju od sutra.
Tako će i meni preporučena pretežno veganska prehrana sa dodacima lososa i jaja dvaput na tjedan malo počekati.
Najbolje doživotno.
Najbitnije u svemu ipak je danas.
Danas je jedino izvjesno.
(Jebeš šalicu, bitno je ono što je u njoj i gdje i s kim to ispijaš)
I nije sve, nije sve tako sivo kad možeš s nekim otić na pivo.
P.S. Inače, ravnoteže u životu mora biti, pa je tako sada kada ponovno možemo a plivanje i u restoran bez testa, prije par dana crkla linija od Telekoma i nisu se vidjeli televizijski programi.
Što je muža dovelo do očaja jer neće moći gledati nogomet ako kvar ne poprave.
(E to da nema nogometa me stvarno zabolilo ko ona stvar koje nemam.)
Mali noćni razgovori preko chata s "online dijagnostikom" nakon što pet puta upišeš broj korisnika, broj telefonskog priključka, ime i prezime, broj cipela i deset puta opišeš problem po šesti put vrate na upisivanje telefonskog broja završili su ovako:
I gle čuda, drugi se dan u službi za korisnike javio naše gore list i nakon pet autohtonih Nijemaca konačno otkrio u čemu je stvar.
Pa onda kad netko kaže :"Švabo je to!"
Rijetko bi oni srali da im gastarbajtera nije.
Der Sascha, der ist arbeitslos,
Was macht er ohne Arbeit bloß?
Er schneidet sich die Haare ab
Und pinkelt auf ein Judengrab.
Zigeunerschnitzel, das schmeckt gut,
Auf Sintis hat er eine Wut,
Er isst so gern Chevapcici,
Kroaten mochte er noch nie.
Der Sascha, der ist Deutscher,
Und deutsch sein, das ist schwer.
Und so deutsch wie der Sascha,
Wird Abdul nimmer mehr.
Post je objavljen 11.06.2021. u 09:17 sati.