Pogledajmo što se to zbiva kada gledamo, mislimo i doživljavamo. Što se to nama i sa nama zbiva?
Na prvi pogled potreba toga viđenja izgleda nepotrebno. Čemu to viđenje kada smo takovi ovdje sa i bez te spoznaje. Mnogi smatraju da je rad na tome čisto gubljenje vremena; gubljenje vremena za mnoga laka životna zadovoljstva.
Prepušteni zadovoljstvu postajemo poput lista što ga rijeka nosi. Ako smo tako odlučili i pustili, red je prihvatiti i nezadovoljstva time nastala. Neželjena nezadovoljstva vode nas u očaj ili putu nekih spoznaja: spoznaja koje nas uče prepoznavati uzroke nezadovoljstava. I evo nas opet na potrebi viđenja onoga što nam se stvarno zbiva. Zar ćemo ipak gubiti vrijeme?
Kažu neki da je čovjek misaono biće. Pa, je. Htio ili ne. Razvio je, i ima, mozak. Mozak koji radi. On nam je dio naše cjeline, bili toga scijesni ili ne. Zadivljujući su mi razlozi njegova postanka i razvoja.
Fantastičan upor opstanka 'nečega' u prividnom moru mogućnosti vodi nas 'sada' nekim vjerojatnostima; nekom situ kroz koje prolazi samo 'moguće'. I eto nas u ovom stupnju razvoja.
Pogledajmo što nam mozak radi. Prikuplja podatke sa svih strana. Mnogih od tih strana nismo ni svijesni.Surađuje sa okolinom čuvajući nam osobnost. Nije u tome u nas samo mozak. Tu su i stanice našeg tijela sa nebrojivom genetskom memorijom i to u svakom od nas. Svatko od nas je čitav svemir. Božanstveno!
Memorijska i procesna suradnja je iznad naših svijesti, ali jest. Ne, nisam to opalio bez veze. U nama postoje vrata Istine. Neizrecive, ali dostupne. Ta, Njome jesmo.
Mnogi su umovi dokučili vrata Istine kao zaigrana djeca. Konačno, svi smo mi 'djeca Istine'. Nitko i ništa nije ovdje nepotrebno. Svi zajedno činimo Istinu. Da, vidim to.
Okrenite se svojoj sreći, jer ona je sreća sviju nas. Okrenite se sreći svakoga, jer ona je Vaša sreća. Mijenjajmo svijet u svijet sreće i radosti. Oprostite nevještima, da bi vidjeli put ...
Neka Vas sreća i radost prate....
S ljubablju ... Mladen ...