Cijeli se grad polako topi; koža koja je
bila jasna, i koja ti je dala (što si
uopće mogao imati?) trenutke sunca,
sada stoji tanka kao opna: ona je
otvorena kao plastična vrećica.
Kao otvoreni prozori svi smo, ali
jedini otvoreni prozor koji postoji
je unutra. Svi su ostali zatvoreni.
To zapamti, dok hodaš, kroz ovaj kaos
koji tako lako postaje razumljiv.
Vid daje svemu volumen – i srcu.
Predmeti se nadaju svemu – posebno sreći.
Ali ono što nema ni dodira, ni njuha,
ni sluha, to je ono što nas zapravo dodiruje.
Post je objavljen 04.06.2021. u 15:16 sati.