Ponekad pod krošnjom stvarno ne vidim
šumovitost.
Pod tendom išaranom palmama vidim samo natkrivenost.
Ne osjećam šatorsko krilo okriljem, tek svo nebeski tek nebo plavo
kojim oblaci plove, putuju, ležerno se lješkare
na suncu.
Sa svog balkona brdu i brdovitosti, dolinama
i livadama, gaju i tamo poljima i vrtačama.
Urbi et parkovima, dvorištima, izletištima
Orbi ekološkoj svijesti i savjesti.
Poslužit ću se onomatopejom: tok, tok, tok – potok.
Vjerujem da sam snažnije dočarao kako tako vijuga selom i gradom
radosno i krepko.
Pod krošnjom Midhetove jabuke tu na travnjaku, ćilimu
engleske trave, jednako sam pod drvetom saznanja.
Post je objavljen 03.06.2021. u 14:58 sati.