Pojam 'Crna Madona' bio sam spomenuo u svojoj knjizi „Od Zaratustre do Kena Wilbera“, u poglavlju o Paracelsusu, prirodoslovcu, liječniku i mističnom filozofu iz renesanse. On je naime, bio rođen u mjestu Einsiedeln u Švicarskoj, a koje je bilo jedno od glavnih mjesta štovanja kulta Crne Madone. U to mjesto su svake godine hrlile tisuće hodočasnika, kako bi odali štovanje liku crne Bogorodice. Tamo je mladi Paracelsus učio tajne zanata, odnosno liječenja od oca Wilhelma, kojem su se mnogi hodočasnici obraćali za pomoć, izmoreni napornim putovanjima do Einsiedelna.
Zapisao sam i to (čini se pogrešno) da je to bilo jedno od relativno rijetkih mjesta u Evropi gdje se mogla vidjeti Crna Madona. Naime, Wikipedijin članak navodi da je u Evropi negdje između 4 i 5 stotina Crnih Madona. Navodi se također da su ikone bizantske (bilo po porijeklu ili stilu), dok su druge sa Srednjeg Istoka ili pak iz Egipta. Većina njih potječe iz srednjeg vijeka.
Budući da pridjev „crna“ može imati kod nekih i negativni prizvuk, valja se upitati koje je njihovo mjesto u kršćanskom štovanju, te njihovo stvarno porijeklo i svrha. Vrijedi spomenuti još jedan podatak iz članka u Wikipediji, a to je da samo u južnoj Francuskoj ima barem 180 'Vierges Noires', kako ih oni nazivaju. Budući da se u Francuskoj može naći najveći broj crnih Bogorodica, nije li ona bila, na neki način, središte ranog zapadnog kršćanstva? (Ovu sam tezu iznio već u jednom ranijem postu, „Je li ovako izgledala (stvarna) povijest kasnog srednjeg vijeka“ iz veljače 2020. Valja također navesti još jedan insteresantan podatak, a koji potječe iz Katoličke enciklopedije – nema dokaza o tome da „Zdravomarijo“ kao prihvaćena devocijska formula datira prije polovice 11. stoljeća.) Da li je Crna Madona prethodila onoj svijetle puti, kakvu možemo vidjeti na radovima Giotta i talijanskih renesansnih majstora?
Čini se da je odgovor potvrdan. Još raniji centri kršćanstva bili su Bizant i Egipat. Profesor Hans Biedermann napisao je 1984. godine knjigu „Snaga i moć vjere“ (Glaube kann Berge versetzen) u kojoj nekoliko poglavlja posvećuje upravo misteriju Crnih Madona. Ovaj austrijski autor tvrdi kako „najstarije od tih crnih Madona dolaze s Istoka, pretežno iz Bizanta i Egipta“. Interesantno je da na području nekadašnjeg Bizanta danas se može naći svega nekoliko Crnih Madona. Tako da se može izvući i zaključak kako je najveći broj njih bio prenijet u Francusku (točnije, jug te zemlje), odakle su bile dalje prenošene u druge zemlje, na koje se potom rano kršćanstvo širilo. Wikipedijin članak navodi poimence 135 mjesta sa kultom štovanja Crne Madone (jedno od njih je i naša Marija Bistrica). Ukoliko promotrimo učestalost pojavljivanja ovih figura u pojedinim zemljama, možemo lako zaključiti kako su najranije zemlje u zapadnoj Evropi, koje su kršćanstvo prihvatile, bile (pored Francuske) Njemačka (na zapadu Porajnje i južni dio), te Italija, Španjolska, Belgija i Švicarska.
Biedermann u svojoj knjizi navodi kako „poštivanje i obožavanje crne Madone , navodno nikada nije bilo u skladu sa službenom Crkvom, jer njeno obožavanje doista ima pogansko porijeklo. Ovo je otkrio već King u svojoj knjizi „Gnostics and Their Remains“ (1864). Evo citata iz te knjige: „To this period belongs a beautiful sard in my collection representing Serapis, ... whilst before him
stands Isis, holding in one hand the sistrum, in the other a wheatsheaf, with the legend ... ‘Immaculate is our lady Isis,’ the very terms applied afterwards to that personage who succeeded to her form (the ‘Black Virgins,’ so highly reverenced in certain French Cathedrals during the
middle ages, proved, when examined critically, basalt figures of Isis), her symbols, rites, and ceremonies.“ King smatra, dakle, da su Crne Madone iz francuskih katedrala ništa drugo do bazaltne figure božice Isis (Isit u egipatskom originalu), zaštitnice braka, majčinstva i plodnosti.
Ralph Woodrow u knjizi „Babylon Mystery Religion“ citira Porcelli-ja, koji veli da je Izida bila prikazivana sa križem na čelu. Njeni su svećenici nosili procesijske križeve u štovanju njenog kulta. Križ je postojao i na Serapisovom hramu u Aleksandriji. Woodrow također navodi da je Izida bila ponekad prikazivana sa ribom na njenoj glavi, a riba se općenito smatra izvorno kršćanskim simbolom.
Vezu ranog kršćanstva sa Egiptom potvrdili su i autori Chrostopher Knight i Robert Lomas, u knjizi „Hiramov ključ“:
“Sad trebamo iznova pregledati vitalne elemente egipatske teologije. Kao što smo već rekli, teologija Egipta se velikim dijelom razvila iz sumeranskih vjerovanja. Pa, i više od toga - buduća židovska (a time i kršćanska) vjerovanja nastala su od egipatske teologije, izmiješane s kasnijim babilonskim verzijama, do kojih je došlo iz istog izvora. Već smo naišli na zajedničku identifikaciju jutarnje zvijezde, kao simbola ponovnoga rađanja, i to u esenskoj zajednici/Jeruzalemskoj crkvi, i u slobodnom zidarstvu; a sada smo na istu temu ponovo naišli u starom Egiptu. Tekstovi Piramida 357, 929, 935 i 1707 govore o potomku mrtvog kralja (Horusu) kao o jutarnjoj zvijezdi.” Dakle, kao što je očito, i oni tvrde da su kršćanska vjerovanja nastala u Egiptu. (O Isusu kao jutarnoj zvijezdi veli Otk 22,16.)
Ovdje bi bilo interesantno da vidimo što o Izidi piše Hugo a St. Victore, jedan od najučenijih kršćanskih filozofa i teologa 12. stoljeća, poznat po djelu „Didascalion“, u kojemu studentima teologije daje upute za studiranje. „ U Eleuzini je Cerera prva otkrila upotrebu žita, kao što je to u Egiptu učinila Izida.“ Dakle, Hugo je smatra, na neki način historijskom osobom (a ne boginjom). Dakle, u poglavlju „De auctoribus artium“, koje je posvećeno pronalazačima raznih znanosti i umjetnosti (te vještina i umijeća) on nema negativno mišljenje o Egiptu, zato jer u nastavku veli i ovo: „Aegyptus mater est artium, inde in Graeciam, deinde in Italiam venerunt.“ (Egipat je majka umjetnosti, i odande su one došle u Grčku, i potom u Italiju.)
Kako je u srednjem vijeku moglo doći do pomirenja kršćanske i poganske religije? Može nam pojasniti Hans Biedermann, u svojoj spomenutoj knjizi, „Snaga i moć vjere“. („Jer čak i najtvrdokorniji pogani, koji ostadoše vjerni svojoj vjeri bili u na hodočašćima do svetišta ushićeni veličanstvenim čarom kršćanskih građevina.“) Pogani su hodočastili ista mjesta, jer su na njima bila štovana ista božanstva, samo pod drugim imenima. Može se tako i pretpostaviti da je tokom dužeg vremenskog razdoblja dolazilo i do spontanog pokrštavanja srednjovjekovnih pogana.
Da li doista postoji mogućnost da je Izida bila stvarna povijesna osoba, preddinastičkog Egipta, i da je upravo ona bila ta, koja je sa svojim suprugom Ozirisom izumila uzgoj žitarica? U knjizi „Egyptian Myth and Legend“ autor Donald McKenzie navodi da su Oziris i Izida bili prvotno smatrani drevnim kraljem i kraljicom drevnih egipatskih plemena. Oboje su bili izuzetno mudri. Izida je skupljala klipove ječma i pšenice, koje je nalazila u prirodi, gdje su rasla divlja, te je sa suprugom iznašla način kako da se od samljevenog žita napravi brašno, i tako omogući narodu da ima obilje hrane.
Dakle, moguće je da je tokom vremena (kao i Oziris) najprvo bila pretvorena u neku vrst polu-božanstva, a nakon dugo vremena prerasla u legendi u pravu božicu, koja je čak na neki način zasjenila stara božanstva.
Post je objavljen 02.06.2021. u 17:19 sati.