Dijelim svoj zivot na njih nekoliko. Izmedju njih se dogadjalo previse toga nespojivog. Povremeno i duze faze hibernacije u kojima su se rane pretvarale u oziljke.
Bilo je i vremena, puno njih, kad sam bila spremna dici ruke od sebe. Ali nisam. Zakukuljila sam se i cekala.
Razvijala nova krila na mjestu slomljenih.
Cudno, ne sjecam se nekad najgorih faza. Mozda ne zelim ni sjecanjem krociti u taj mrak.
Vrijeme prije prve hospitalizacije mi je jako mutno. Lica u magli. Druge hospitalizacije se uopce ne sjecam.
Probudila sam se tek kad sam se vratila na fakultet. Ponovno uspostavila prijateljstva prekinuta bolesti. Sagradila neku drugu pricu. Zaposila se kao nastavnica. Upoznala svog muza. Dobili nasu Malecku.
Zadnja verzija mene nije kovana u mraku, za razliku od proslih. Nastala je... Kao rezultat godina rada i razvoja. Ima dana koji su stvarno teski. Ali ovog puta nisam ni blizu toga da odustanem. Imam ultimativni razlog Zasto. One koje volim iz dubine srca.
Post je objavljen 31.05.2021. u 20:35 sati.