- Prilično se dobro ljubiš za nekoga ko kaže da se ne voli ljubiti-prozboriš i čekaš moj komentar, a ja uopće nisam smatrala da išta treba odgovoriti na ovu tvoju konstataciju. Nisam je ni shvatila kao pitanje ili nešto što bi trebalo pokrenuti raspravu. Samo sam buljila u tebe, a ti si ne dobivši nikakvu reakciju s moje strane nastavio s pitanjem za koje si i sam znao da je retoričko;
- A zašto ti mene nikad ne zagrliš?- i ne čekavši odgovor, a ponukan prijašnjim iskustvom-uzme moju desnu ruku i prebaci je preko svog lijevog ramena. Sjedili smo na kauču, istom ovom na kojem sad sjedim sama. Ugurala sam se u svoj kantunić kako bi imala što bolji pogled na pregled stana.
Nema te kraj mene, nema te na tvom mjestu za stolom, nema te na vratima. Čekam da ih otvoriš, a znam da nećeš doći. Potjerala sam te svojom tišinom. Nisam ti znala reći koliko mi je stalo do tebe. A stalo mi je....jako mi je stalo. Dao si mi svu nježnost svijeta i ono što nitko nikada mi nije dao. Po prvi put sam se osjećala kao žena. Nisam bila ona vrckava i balava Šuša na čije postojanje su svi već nekako navikli i nisu me baš badivali.
S tobom sam bila sretna, u jednom trenutku mazno dijete u drugom strastvena žena. Sad se samo prisjećam.
I znaš, smješkam se. Pomalo predem i pletem mrežu od sjećanja i osjećaja. A onaj nedostajanja je trenutno najjači.
Imao si hrabrosti moju lijevu trapavu ruku milovati i ljubiti, a ja sam ti dopuštala iako sam se te ruke oduvijek sramila i niti jedan muškarac ju nije dotakao. A tebi sam ju dala i mislila sam da je to dovoljan znak da znaš da sam tvoja. Da ti ne trebam sve reći.
A i kako da ti kažem da se ja bojim i da mi pokazivanje emocija nije jača strana.
Bojim se da ću te ozlijediti svojim nespretnim pokretima i zato te nikad nisam prva zagrlila.
Bojim se da ću reći previše ili pak premalo pa je najlakše „ činiti kuco“..
Mislila sam da ti to sve znaš, a ti nisi znao….
Samo se bojim ...... samo sam slaba.
.............. i trenutno sama.