Moj prvi posti htijela bih posvetiti svojim danima... trenutno sam na bolovanju zbog rizične trudnoće pa dane provodim s kćeri od godinu i pol. Nisam tip osobe koji miruje i sjedi doma stoga smo često u parkićima ili šećemo okolo pa se susrećemo s pogledima i komentarima kako sam mlada a već majka iako nitko ne pomisli da je to baš život kakav sam htjela i sama izabrala u dogovoru sa partnerom i nakon dana i noći razmišljanja. U početku su me ti pogledi dirali i onako osjećala sam se "manje vrijedno" što svoje dvadesete provodim s kćeri u parku nego s prijateljima, ali onda nakon razgovora sama sa sobom i rješavanja kompleksa manje vrijednosti s kojim se borim cijeli život shvatila sam da je točno to vrijeme i mjesto gdje želim biti i da nisam osoba od izlazaka i dolaska kući u zoru i doslovno skinula ogroman kamen s leđa. Kako je lijepo sada zadovoljno doći u park i glasno reći "dođi mami idemo doma" umjesto lovljenja po parku da nitko ne čuje. ponosna sam na sebe što sam skinula taj teret i na svoju curku koja mi je pokazala da ja to mogu i naučila me kako postići to :)
Post je objavljen 28.05.2021. u 17:29 sati.