Znam da se ne javljam, ali redovito citam meni drage blogove. Vrijeme je resurs kojega imam sve manje otkad Malecka manje spava. Ovih dana smo bile dosta same zbog radova vani, koji su ukljucivali ostale clanove kucanstva.
Primili smo ovaj tjedan cjepivo. Pfizer. Stariji clanovi u kuci dobili reakciju na cjepivo. Muzu i meni nije bilo prestrasno. Za mjesec dana ide iduca doza. Nadamo se da ce proci blaze za roditelje.
Jucer je ovdje bila oluja. Cudno, ali mene oluje umiruju. Tamni oblaci, divlji vjetar. Pa pljusak. Izasla sam u jednom trenutku na cigaretu, samo da osjetim silinu prirode. Jos jednom nas je opomenula koliko je mocna i koliko smo slabi naspram nje.
Osjecam se... Kao da nesto cekam u nizu dana koji su isti i ispunjeni rutinom. Kao da ce se nesto dogoditi. Ne znam je li to dobra ili losa stvar.
Ako me ceka oluja, znam da sam nakon svake bila samo jaca. Ako me ceka zatisje, iskoristit cu ga da skupljam snagu. Ali da... Nesto dolazi. Prikrada se, ali sam se izvjezbala u tome da cujem korake sjena.
Sto god bilo, tu sam. Jos volim svim srcem. Jos se borim cijelim svojim bicem. Jos sam prisutna. Neslomljena.
Post je objavljen 28.05.2021. u 16:41 sati.