Čovjek umnik neimar kada
trkom žureć po grbavoj stazi
K nebu visoko i najviše,
Sve do podnožja prijestolja
Stvoritelja svevišnjega
Prijestolju carskog ruha
Svakidašnjima nevidnoga
A postojanju sudbinskoga
Uz zemljicu prirasloga
Nevidom okićeni, emocijama bogati
Kucajućim srcima spoznajni
Domaćini, skrbnik i brižnik
Bez materijalnog postojanja štićenik
A i sve u svemu samo igra riječi
Noću u pola noći
Kad svjesnost spi, te
Nesvjesnost priliku koristi, da
Nebulozice veselo obznani
I voljnom neimaru čar
Duhovnoga bogatstva približi.
Druželjublje i moljenje
Veličanstveno je stanje
Čovjekovo umovanje
I duševno poimanje.
Evo jednoga iz vremena početka...
Kada povjetarac, vjetrić, lahor
U milini i valom mirisne
Dojmljive duševne topline,
Ozračje prazne i hladne sobe
Napunja, a nepostojeće
Zvonce odzvanja i govor
Duše u srcu se rađa
Duša srodnu dušu traži, nađe,
U dvoje bude slađe, na
Palubi jedne lađe bez riječi
Glasno se sporazumijevati
Zajedničku sreću graditi
I smisao postojanja ostvariti.
Domoljubac - Zvonomir Tomac - Iz zbirke 'Povečernja zvonca'
Post je objavljen 21.05.2021. u 12:31 sati.