Marketing
Obećanje nasuprot malinovcu
Odabrala si Modrobradog, jer je stigao.
Bez love, bez torbe, donio je sebe.
Izaziva ti dragost, premda bi ga nekad
samo dobro premlatila
zbog te bezobzirne bahatosti
prema životu, i svom i tvom.
Šest dana bojaš si oči ljubičastom, rozom i srebrnom.
Maštate i dok maštate ti znaš da su to sanje. Svjesno si magliš zjenice.
Stvaraš si ljubavnu omaglicu
u kojoj nema mjesta za stvaran život.
Točiš si malinovac hladan od snova
i gutaš tu slatku, osvježavajuću tekućinu.
Tu su drvoredi jasmina i mirte,
vaša kamena kuća, mali restoran, ljudi.
Tu su njegovi dlanovi
gdje je već urezana jasna linija tvoga tijela i srca. Doživiš sve to ko kratki predah od stvarnosti.
I lakše je. Udah, izdah, i već si u nigdjezemskoj.
No ovaj put, sve je nekako drugačije
pa i ta omaglica.
Zadržavaš trenutke, al ne više
poput zajapurenog djeteta
koje se boji prolaznosti
jer iza svega ostaje tek neko veliko ništavilo i praznina.
Ne, ovaj put ih iscrtavaš u sebi
pastelama,
poput žene koja je strasno
bila voljena već i prije. I voljela.
I vidi je, preživjela je smrt dragih trenutaka.
Mnogo njih.
Zaoblila je vjeđe nekako iznutra
i zadržala te drage slike.
U tebi je galerija, cijeli film posebnih rečenica, istaknute misli ko markerom obojane.
Pa Modrobradi kaže
pred tvojom prijateljicom,
posve iz duše,
kako nije za skrasiti se,
nije za zajednički život.
Pa kaže kako bi se izgubila čarolija
da ovako, svaki dan.
Pa priča, sav u elementu,
kako je sve volio i kako je sve odlazio,
ne osvrčući se.
Stisneš se, raščupana perja,
prerano doletjela lasta.
Drhtiš, al zbilja onako ko što drhti ptica. Zastrašujuće.
Oči veće od stvarnosti,
gore ti ko dvije male žeravice
u tom mraku od čovjeka.
Svaki se put otkrije
na posve drugačiji način.
Al on tada, u tom tvom
bespomoćnom drhtaju,
vidi tvoje potamnjeno srebro.
On vidi.
Preplaši se da će izgubiti mjesto
za tvojim stolom,
da će postati nepotrebnom žličicom,
pa grabi ostatke tvoje ružičaste kreme,
pa krene bajati, opet iz početka.
Ti si ono nešto posebno.
Dragocjenost koja se čuva.
Tvoja srneća duša
koja mraku podaruje smisao,
nepreboljiva vjera u čovjeka,
u skrivene talente i vjernosti,
tvoje predanje neodoljivo je,
vrijedno baš svake njegove laži.
No ovaj put nešto je drukčije.
Riječi se njegove ne pelcaju u tvojoj zemlji,
jer previše ih je već otprije tu izginulo, i to nakon mnogo tvoje njege.
Al ne pada ti na pamet raskrinkati ga.
Neka si povjeruje.
U toj titravoj nadi lakše je živjeti, pa i na tren.
Ciganin mu govori nek pogleda
kakvu ženu ima pored sebe.
Mladić na autobusnoj stanici
pjeva mu pjesmu o muškom kukavičluku.
Znakovi prejasni da ne bi udarili
svugdje gdje treba, ako treba
i bez mene.
Ja plaćam moje kazne.
Moje je moje. Njegovo njegovo.
Postoji sila koja sve poravnava
i bez malog detektiva u mojoj glavi
koji se plaši biti prevaren.
Prestati će te moje ogorčene poruke.
Moje ruke koje mi se smiju prazne,
odškrinuti će škure vlastitoga srca,
negdje oko ponoći kad će procvjetati kaktusi.
Srca koje je voljelo, bilo voljeno,
tuklo i preskakalo
sve zamišljene vozne redove,
ne bi li došlo do čiste i nepatvorene
božanske ljubavi,
ne bi li omekšalo za sve ljudske slabosti,
nestalnosti i laži,
okrenuti će se svojoj unutrašnjosti,
ko u violinu.
Kupit ću si stan, urediti ga po svom,
sa puno suptilnih i lijepih detalja.
Moja oaza sreće i ljepote.
U zemlju svoju saditi ću
samo svoje vlastite riječi.
Post je objavljen 21.05.2021. u 00:44 sati.