Marketing
Sentimenti
Kao i obično, svako jutro ulaskom u ured najprije se hvatam kuhala za kavu. Jer jedino što me uistinu može razbuditi je ta mala, aj dobro, velika šalica kave. Voda još nije ni zakuhala, a čujem dobro mi poznati zvuk pristigle poruke čiji je sadržaj glasio točno ovako;
- Jutro Šušo, kakva je situacija ako bi danas došli dečki montirati?
Opet pročitam poruku jer ništa mi nije jasno; broj ne poznajem! Što će montirati i koji pak sad dečki-milijun pitanja, a odgovor mi ne dolazi. Nisam kriva ja, nego kava koju još nisam ni skuhala, a kamoli popila.
Malo razmislim i sjetim se da sam još prije par mjeseci dala majstoru Vladi u zadatak da mi promjeni ulazna vrata koja vode do kata kuće. Vlado je uzeo mjere, a ja sam mu rekla da mi nije hitno imati nova vrata i da posao odradi tempom koji njemu paše. Zbog problema s dobavljačima, nova klizna vrata je napravio tek za par mjeseci. Napravio je još neka dva prozora, ali ta klizna staklena vrata su mu stvarala problem pa se posao odužio. S obzirom da znam iz iskustva koliko je dobar majstor, u tih par mjeseci nisam ga niti jednom priupitala do kud su stigli radovi, a i nisam se želila riješiti starih vrata.
Dok sam ja bila na poslu, dečki su promijenili stara vrata i prozore i montirali nova koja su bila......a kakva mogu biti nova vrata nego vrh vrhova?!!!
Vraćam se s posla i već ulaskom u ulicu iz Veselog kombija vidim lijepe bijele prozore,nove novcate koje su uistinu digle vizuru kuće. Meni grop u grlu, a suzdržavam se da ne pustim suzu iz oka. Ulazim u kuću gdje me dočekuje čača i sav sritan pokazuje na nova velika klizna staklena vrata ;
- Vidi kako su lipa i kako su „digla“ ovaj hodnik, sve je svijetlije!- a kad je vidio moju smrknutu facu upitao me je što mi se ne sviđaju.....
- Iskreno..... i ne sviđaju mi se.... ka da je izlog... pa nismo u dućanu???? --- i svašta nešto sam trkeljala jer kako sam mu mogla reći da sam se ja vezala za stara drvena vrata koja nisu bila samo vrata. Bila su to vrata sa dušom. Vrata koja je mama „dizajnirala“... Vrata za koja je još godinama isplaćivala kredit ( naravno s čačom)...vrata kroz koja je moj Bubi lako moga pobiči vani ... vrata na koja smo uvik beštimali koliko su glomazna i teška, a opet ih je najlakši povjetarac mogao otvoriti.... vrata koja je napravija Gvido (najstariji stolar u Zadru)... ma jednostavno bila su to vrata koja su pričala tisuće priča moje obitelji.
Samo sam se uhvatila za maminu kolajnu koja uvik visi na mom vratu i kao da sam čula materine riči koje mi je znala reći kad bi ka dite žalila za nekim izgubljenim stvarima;
- Što kukaš??? Za čim žališ?! Koliko sam ti samo puta rekla da za materijalnim stvarima nikad ne smiješ plakati!!!!!
Znam ja to mama. Dobro si mi usadila te vrijednosti koje danas imam, ali i ti znaš da ovo nisu bila samo vrata.
Bila su to tvoja vrata.......
Post je objavljen 20.05.2021. u 08:46 sati.