Vodim vas sutra u kino.
(Radovala se da je htijela skakati od sreće, svega je nekoliko puta u životu bila u kinu, pa i prvi puta upravo s njom.
Kino je tada bilo ravno vrhunskoj izložbi, koncertu il' predstavi danas.)
Što ćemo gledati?
Jedan prekrasan film, dugo traje, 4 sata, ponijet' ću ti nešto za jesti. Kada ti završava škola?
5 do 6.
---
Ispekla je veliki domaći kruh. Mijesila ga je svojim rukama s ispupčenim venama i žilama od dijalize, čitav estuarij na lijevoj ruci. Bio je još topao kada ga je prepolovila i namazala dvije najveće šnjite domaćom masti i zamotala. Da dijete ne bude gladno. Vječno slavonsko poslanje.
---
Voljela je mrak i iščekivanje kada bi ogromno platno zaživjelo, nekim svojim životom. Svi bi utihnuli, osjećalo se samo napeto iščekivanje radnje filma, sudbine glumaca, poruka koje nosi, glazbe koja vodi u drugi svijet....doživljaj.
---
Danas.
Spakovala je ostatke ručka.
Danas je skuhala veću količinu kako bi ona mogla ponijeti sa sobom.
Vozila je brzo do autobusnog. Već su se unaprijed dogovorile da je neće ispraćati s perona. Samo zagrljaji i poljupci u autu.
Javit' će joj se kada stigne u Zagreb, u dom.
---
Nije nikada zaživjela: Mislit' ću o tome sutra.
Uvijek je mislila danas. Za sutra. Možda zato neprospavane noći u kojima se sve više pita je li dobra majka, je li svojoj djeci mogla osigurati bolje sutra.
Zašto nije mogla platiti cijenu odricanja od sebe, vlastitih principa i vrijednosti? Bi li bilo bolje? Bi li bila mirnija?
Bilo bi bolje, nezamislivo bolje, materijalno, lakše bez svakodnevnih egzistencijalnih pitanja preživljavanja. Opstanak kao nasljeđe, ne samo njoj nego i njenom podmlatku.
O kako okrutan možeš biti živote!
Prokleti ideali.
---
Sutra je novi dan.
Post je objavljen 16.05.2021. u 16:57 sati.