Maskirne boje tenkova
Kada su se prvi put pojavili na opustošenim bojnim poljima 1. svjetskog rata tenkovi (bili su to ratni strojevi koji su visoki 2,5 i dugački 8 metara) nisu ostali neprimijećeni.
Pojava tih ratnih grdosija odmah je privlačila svu pozornost protivničke strane, a sustav paljbe i vatre odmah se usmjeravao na njih.
Zračno izviđanje (izvidnički zrakoplovi) čim je uočilo koncentraciju tenkova lako je steklo dojam kamo i gdje su se uputili, a to je značilo i da će se tu dogoditi napad.
Dakle, pojavio se problem kako tenkove učiniti teže uočljivim, a posebice prije nego uopće krenu u napad.
Naravno, kada bi jednom krenuli teško ih je bilo sakriti, ali kada bi se koncentrirali iza prvih crta, kada bi zastali ili pak se regrupirali trebalo ih je barem malo učiniti teže uočljivim.
Tako su posade tenkova (tenkisti) kad god bi se zaustavili, znatnije koristili maskirne mreže i pokrivače, kao i značajkama lokalnog terena poput šume ili uništenih zgrada, a posebice bi se jako potrudili sakriti ili uništiti karakteristične staze koje su ostavili njihovi tragovi.
Tenkovska kamuflaža razvila se vrlo brzo, ali je još brže shvaćeno da je gotovo besmislena i uzaludna na blatnjavom bojnom polju.
Naime, gusjenice tih prvih tenkova prelazile su preko cijelog tijela tenka, a blato koje su pokupile slijevalo se po tijelu tenka i jednostavno prikrivalo kamuflažu boje.
Tako zapravo ti prvi tenkovi dobivaju maskirni uzorak naziva 'neutralno prljavo', odnosno smeđu boju koju dodatno prlja i maskira blato.
Krajem 1917. Nijemci su zarobili oko 170 engleskih tenkova i odmah ih poslali u bitku protiv bivših vlasnika, ali morali su se ipak po nečemu razlikovati kako bi izbjegli 'prijateljsku vatru'.
Tako se zapravo kamuflažni uzorak tenka opet vraća, konkretno, Nijemci su zarobljene tenkove prebojili u tri boje: u glineno žutu, zelenu i crveno-smeđu boju, pa opet imamo njemački maskirni uzorak nazvan 'Buntfarben-Anstrich'.