Mnogi od nas su zasigurno gledali bar jedan od sijaset dokumentaraca koji se bave otkrivanjem Atlantide. Traže je od Biminija do sjevernog pola, od Španjolske do Jadrana, a skoro svaka takva priča završi na sredozemnom otok Santorini.
Ali samo je jedna Atlantida, ona Platonova, jer Platon je Atlantidu smjestio precizno u vremenu i prostoru, stoga otok Santorini, iako je doživio sličnu sudbinu Atlantide, nikako ne može biti taj mitološki otok.
Kad proučavamo djela klasične antike, možemo zauzeti dva stava, ili je priča maštovita legenda, mitologija i bajka, ili možemo zauzeti stav da je priča istinita i nastaviti istraživati. Jedini neprimjereni stav je da kazivanja prihvatimo kao djelomično točna, pa onda nadopunjavati s našim teorijama. Stradanje otoka Santorini se dogodilo 1600 godina prije Krista, pa bi razvijene civilizacije poput Grčke i Egipta imale jasno sjećanje na taj događaj, kao što ga i imaju ili kao što mi danas imamo „jasnu“ povijest staru tek tisuću godina, ne bi nikad stoga jednu poznatu povijesnu činjenicu zamijenili za neki davni nepoznati mitološki događaj.
Što preko Platona znamo o Atlantidi
Priča dolazi indirektno od Solona, zakonodavca, velikog državnika i najbogatijeg čovjeka drevne Grčke, koji je oko 560 g.pr.Krista boravio u Egiptu. Hijeratičko (svećeničko) vijeće božice Neith od Saisa, zaštitnice učenja, povjerilo je Solonu da su njihovi arhivi stari tisućama godina. Ti zapisi govore o kontinentu s one strane Heraklovih stupova, koji je potonuo oko 9560.g.pr.Krista. Priča je tada prešla od Solona preko Dropida i Kritije Starijeg do Kritije Mlađeg, a od njega oko 400.g.pr.Krista do Platona. Platon ne zamjenjuje Atlantidu s Amerikom, s obzirom da izričito kaže da zapadno od Atlantide postoji kontinent. On govori o oceanu preko Heraklovih stupova (Gibraltarskog tjesnaca) i naziva Mediteran “samo lukom”. Upravo u taj ocean on stavlja otok-kontinent veći od Libije i Azije zajedno (ovdje Libija ima značenje teritorija koji se nalazi zapadno od Egipta do Gibraltara, a Azija je današnja Mala Azija).
U središtu Atlantide postojala je plodna ravnica zaštićena planinama od sjevernih vjetrova. Klima je bila suptropska i Atlantiđani su dva puta godišnje kupili ljetinu. Zemlja je bila bogata mineralima, metalima i poljoprivrednim proizvodima. Otok je bio središte bogate trgovine i velikog prometa. Industrija, obrt i znanost su cvjetali na Atlantidi. Ponosila se mnogim lukama, dokovima i kanalima za navodnjavanje. Platonovo spominjanje luka, brodova i trgovačkih veza s vanjskim svijetom indicira rabljenje prekooceanskih brodova. Vladari te zemlje vladali su čvrsto nad ljudima i zemljom na svom otoku i duboko u Europi i Africi. Atlantida je bila vlasništvo Posejdona, boga mora.
Posejdon se zaljubio u Kleito i sagradio je na sredini otoka hram, te je nastambu okružio prstenovima zemlje i vode da bi je zaštitio. Zgrade su bile izgrađene od crvenog, bijelog i crnog kamena, a Posejdonov hram je bio okružen zlatnom ogradom, zidovi od srebra, a zgrade ukrašene zlatnim ornamentima. Tu su kraljevi Atlantide održavali svoje skupštine. Kraljevi su bili potomci Posejdona i Kleito koji su podijelili otok, a najstariji Atlas, prvi kralj Atlantide, imao je kontrolu nad središnjim gradom na brdu i okolnim područjem. Izvan grada ležala je plodna ravnica okružena kanalom koji je služio za skupljanje voda sa planina kojom se navodnjavala ravnica. Ravnica je sa vanjskim rubovima otoka bila povezana mostovima na kojima su bile kule i vrata. Na sjeveru otoka su bile planine koje su sezale do neba. Na obroncima šarali su plodni pašnjaci, jezera i sela. Na temelju Platonovih podataka Atlantida je imala brojnu i organiziranu vojsku i mornaricu koja je omogućila kraljevima Atlantide da prošire svoju moć preko mora do našega svijeta.
Na temelju podataka koje nam Platon daje može se u grubim cratama izračunati da se vojska sastojala od 480000 pješaka, 120000 konjanika, 10000 teških i 60000 lakih borbenih kola s ukupno 160000 momaka i 240000 mornara. Dolazimo do brojke od oko milijun ljudi pod oružjem.
Samo velika ravnica na jugu imala je, sudeći prema Platonovim navodima, površinu od oko 200000 četvornih kilometara. U njoj je živjelo marljivo ratarsko stanovništvo s navodnjavanim vrtovima, pa se iz toga nadalje može preračunati da je ukupno stanovništvo brojalo najmanje dvadeset ili, vjerovatnije, četrdeset milijuna duša. Čini se da je narod otoka živio u dvije epohe.
U prvoj su se ponašali blago i mudro, te dijelili narav svojih božanskih predaka. Posjedovali su istinski veliki duh koji je sjedinjavao pravičnost i mudrost. Prezirali su sve osim vrlina, nisu ozbiljno uzimali posjedovanje zlata i druge imovine koja im je izgledala teretom i nisu bili zatrovani luksuzom. Ljudi Atlantide cijenili su drugarstvo i prijateljstvo više od bilo kakvog materijalnog posjedovanja i bogatstvo ih nije lišavalo njihove samokontrole. U drugoj epohi, Platon nam govori o moralnom padu Atlantiđana, kada su prevladavali pohlepa i egoizam. Božanski dio njihove prirode s vremenom je degenerirao, te su konačno bili zatrovani pohlepom i zavišću. Atlantiđani su već tada bili gospodari više od polovice Sredozemlja i odlučili su da bi Grčku, Egipat i preostale slobodne zemlje trebalo porobiti.
Prešli su u naš svijet s ogromnom vojskom, ali nisu izvojevali pobjedu na brzinu jer su poraženi pred Atenom. Što se kasnije događalo poznato je s puno manje detalja jer je Platonov glavni dijalog Kritija ostao nedovršen, no iz kratkog sažetka u tekstu Timej doznajemo kraj. Uviđajući da je časna rasa bila u najbijednijem stanju i da su divljački navalili na čitavu Europu, Afriku i Aziju, Zeus im je nanio strašnu kaznu. Zeus je na njima iskalio svoj bijes i u potpunosti uništio njihovu civilizaciju. Atlantidu su potresli snažni potresi i potopi, i potom je, u jednome groznom danu i jednoj užasnoj noći otok nestao u morskim dubinama. Iz tog razloga je more u tom području nepristupačno i neprohodno, jer se na tom putu nalaze velike mase mulja i blata potonulog otoka.
(Nastavak idući tjedan)
Post je objavljen 30.04.2021. u 09:43 sati.