Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/paterluka

Marketing

NE POVLAČI SE, 4B Vazmena, Iv 10, 11-18; Palma, 11. svibnja 2003.


U jednoj gradskoj župi, svećenik je djeci propovijedao o Isusovoj prispodobi o pastiru i ovcama. I, da i njih uključi, zapita: «Što pastir radi ovcama?» Podigne ruku jedan dječačić - «Striže ih.» Točno. Pastiri imaju korist od svog posla: vunu, mlijeko, meso. No, evanđelje govoreći o pastiru stavlja naglasak da se pastir brine za ovce, hrani, i štiti od vukova. Bog je Dobri Pastir, o njemu psalmist piše: «Gospodin je pastir moj» (Ps 23), te nastavlja kako oni koji su mu povjereni ni u čem ne oskudijevaju, izvodi ih na zelene pašnjake, dovodi na tihane izvore, krijepi im dušu. Ne trebaju se ničeg bojati, pa makar i dolinom smrti prolazili – jer njegovo štap utjeha je njima.
Pastir poznaje svoje ovce. Poznaje ih jer ih voli. Samo onaj tko nas voli uistinu nas i poznaje. Bogu nismo bezlično stado; nismo mu apstraktni JMBG broj, već nas zna u dušu. Dragocjeni smo mu do te mjere da za nas daje svoj vlastiti život. Dobri Pastir je ono Janje koje se za nas žrtvovalo raširivši ruke na križu da nas spasi, i uskrsnulo da nas čuva. Svoje ruke širi za sva vremena da svakog dosegne, i treba naše da mu ih dadnemo – da po našim rukama zagrli čitav svijet. Dio svog autoriteta prenosi na nas. Da onima koji su nam povjereni budemo pastiri, a ne goniči. Da nam budu važni oni, a ne tek njihova vuna i mlijeko. Dakako, možemo ih i strići, ali ne i guliti.
Zapravo, pozvani smo biti i pastiri i ribari. Ribarskim udicama ih privlačiti, pastirskim štapom ih braniti. Udica je svjedočanstvo našeg života, ono svjetlo koje druge privlači; a pastirski štap naša je požrtvovna ljubav.
Dobri pastir nikad ne uzmiče. Ni kad je okružen indiferentizmom, ni kad se svađe i ogovaranja začnu; ne sustaje ni pred sviješću vlastite slabosti. Znate onu priču o Petru koji se povlačio iz Rima da spasi glavu, kad su započele nevolje. I susretne Isusa koji ide prema gradu, pa ga upita: «Kamo ideš Gospodine?», «Idem u Rim da me razapnu.». Ganut, Petar se vratio. Nema povlačenja. Ako treba stradati, stradaj boreći se. Dopustite jednu anegdotu čisto zbog vedrine, ali uočite i onu drugu poantu: ma kakvi da su, pastiri uz povjereno stado ostaju boreći se sa sobom i oko sebe za sebi povjerene.
Našla se četiri svećenika prijatelja, koji su nekako uhvatili vremena unutar svojih mnogih obaveza. I poveo se iskren razgovor. Prvi se povjeri kako mu je strašno teško jer je počeo previše piti. Drugi u tom ozračju povjerenja prizna da se kocka, i užasno mu je jer pri tom uzima novac koji dobiva od vjernika. Treći olakša dušu priznanjem da se spetljao s udatom ženom. Četvrti kaza kako je izluđen od obaveza postao prava baba - sve što čuje u povjerenju odmah ispriča drugima.

Post je objavljen 25.04.2021. u 07:00 sati.