Ivica i Marica danas su se nakon dužih konzultacija uputili u obližnju šumu.
Izbor je inače jeben.
Možeš birati otići u šetnju šumom, poljem ili uz smrdljivi Neckar.
Možeš i prošetati se gradom s maskom uz zatvorene lokale i trgovine i kavu to go.
Mislim, čuj ono, kava to go.
Nema većeg zločina od ispijanja kave u prolazu.
Nisam sad baš neka profesionalna ispijačica kave koja se obožava naseravati po špici i uslikavati kapučino ili espresso za Instagram.
Ali...
Ako ne možeš kavu popiti sjedeći bar par minuta u miru, onda bolje da je ni ne piješ.
Popij govno ali ne skrnavi kavu.
Ivica i Marica tako sa sobom u termosici nose čaj a ne kavu.
Čaju termosicom ne skrnavimo dignitet kao kavi.
Barem tako mislimo.
Engleze radije nismo pitali za mišljenje,
kao ni vješticu koja se možda skriva iza tobožnjeg pčelarstva.
Kamenčiće ne trebamo bacati dok je smjerokaza na svakom koraku,
a klupice i dalje ostaju najomiljeniji dio puta,
na čijem kraju sjedi medo i njegov izvor.
Cijelim putem, a trajala je šetnja nekih 2 sata, sreli smo sve skupa pet, šest ljudi i jednoga psa.
Pa se baš malo mislimo što li rade svi ti roditelji i djeca u ovo vrijeme kad se nikamo drugamo ni ne može.
Sjede doma i bleje u gadgete umjesto da ovdje barem na par sati odmore glavu od svog ovog sranja oko nas.
Čuvajte nas, pazite nas
jer su naša srca plaha
i vaša nam sad pomoć treba
da rastemo bez straha